Galijašević: Pisma iz tamnog vilajeta - rasni zakoni i ekstremizam

Poraz političkog Sarajeva na međunarodnoj sceni baš kao i poraz oko instaliranja marionetske strukture u Republici Srpskoj na nametnutim i ponovljenim izborima za predsjednika - nije djelovao otrežnjujuće kao ni svi raniji porazi, napisao je stručnjak za borbu protiv terorizma Dževad Galijašević.

Klub Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH odlučio je da podnese još jednu krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika neustavnom Sudu BiH, u nadi da će, u maniru Sene Uzunović, vojnika džihada i pomoćnika komandanta muslimanske brigade "Neretvica" iz Konjica, nastaviti suđenja po rasnim zakonima koje su u BiH donosili: Volfgang Petrič, Pedi Ešdaun, Valentin Incko i Kristijan Šmit, naveo je Galijašević u kolumni za pecat.co.rs.

Kadija tuži i sudi Republici Srpskoj.

Podrška teroristima i iranskoj mreži u BiH, te kažnjavanje Predsjednika Republike Srpske za izmišljeno krivično djelo, obilježili su djelovanje Suda BiH i same Uzunovićke.

Njena najnovija presuda Miodragu Maliću, na tri godine zatvora, zato što je na političkom skupu stranaka opozicije iz Republike Srpske pokazao tri prsta i podigao slike ratnog komandanta i predsjednika, samo su nastavak politike kažnjavanja Srba.

Prije toga je Vojin Pavlović, predsjednik Istočne alternative iz stradalničkog Bratunca, osuđen na tri i po godine zatvora, zato što je javno čestitao rođendan svome komandantu.

Rođendanska čestitka nije izazvala nikakve posljedice u javnosti i u realnom životu na planu međunacionalnih odnosa, ali je Sud u Sarajevu zaključio da je „važna namjera“ i da je namjera „veličanje presuđenih ratnih zločinaca“. Po ovim zakonskim odredbama nikada nije krivično gonjen bilo koji pripadnik drugog naroda.
Rasni zakoni koje su donosili takozvani Visoki predstavnici su bili diskriminatorni propisi, koji su pravno definisali srpsku krivicu kako bi na osnovu njih ograničili prava i proganjali Srbe.
Jasno je da su taj nauk sarajevski Bošnjaci naučili od stranaca sa zapada, kako bi neposlušne srpske političare, uporno, sankcijama, montiranim sudskim procesima i medijskim kampanjama „proizvodili“ u ratne zločince ili rušitelje ustavnog poretka i secesioniste.

POLITIČKI GESTAPO U ČARŠIJI

Lako je danas razumijeti pjesnika koji u trenutku otkrovenja i razočaranja pjeva: „Sarajevo, spržila te munja“, ukazujući nam na to potpuno potcijenjeno čaršijsko zlo. Lako je razumijeti zašto je i on, kao islamista blizak Aliji Izetbegoviću, poznati vjernik i naučnik, morao otići iz Sarajeva.
Sarajevo je grad veći od svih drugih, velikih centara – muslimanskih gradova u BiH zajedno, (Tuzla, Zenica, Bihać, Travnik i Goražde); grad koji stvara i stalno emituje neljudsku i bezbožničku tamu što se nadvija nad cjelom zemljom i zbog koje zemlju nazvaše „Tamnim vilajetom“.
Sarajevo je grad, urbani frankenštajn; istorijsko i kulturno kopile osmanizma i germanske Evrope, prisiljeno da ponekad uvaži da postoji i srpski i hrvatski identitet i interes. Oni koji idu u Sarajevo moraju vjerovati vilajetskoj propagandi a ne svojim očima – trebaju zaboraviti bradate fanatike i zakrabuljene žene koje sreću na ulici, a hvaliti „Evropski Islam“, koga u Sarajevu više uopšte nema i zaklinjati se u Evropski put, koji Sarajevo uopšte ne želi i koga se plaši. Islamski ekstremisti su braća po svijesti i po ciljevima takvom Sarajevu ali fanatizovani, vojnici iz čaršije ne žele u ovoj fazi izgradnje Islamske države govoriti o tome. Kao tajno oružje to će biti objelodanjeno i upotrebljeno poslije.
Učestali izvještaji koji stižu iz Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, o izvorima terorističke prijetnje u BiH i od same BiH, kao i inače, nisu pokrenuli nijednu osmišljenu bezbjednosnu mjeru nego su svi odgovori koji su stizali iz Sarajeva bili tek puko negiranje prijetnje i zaštita bradatih „folklornih grupa“ iz HTS-a, Al Nusre, Al Kaide i ISIL-a.
U stvarnosti, na pitanje borbe protiv raznih vrsta radikalnih i ekstremističkih ideologija na tlu BiH nikada nije konsekventno odgovoreno od strane zajedničkih institucija i bošnjačkih političara. iako je, neposredno poslije rata, postojala volja društva da se sa tim zlom suoči i da te probleme razriješi. Ipak, uprkos toj volji, nije bilo borbe društva i institucija protiv terorizma, već se iz Sarajeva prikrivalo djelovanje i postojanje terorističkih organizacija, štitili neposredni izvršioci terorističkih akcija i koristila međunarodna saradnja iz samo jednog razloga: da se ekstremne organizacije podrže i zaštite pred međunarodnim progonom i sankcijama.
Za to vrijeme trajala je hajka protiv Srba u tužilaštvu i Sudu BiH a Republika Srpska napadana i muslimanskom i zapadnom političkom artiljerijom. Ali nisu uspjeli, doživjeli su poraz.