Advokat Nebojša Ristić ispred pokreta "Volja naroda Srpske": Manje birokratije, više prostora za građane i privredu

"Građani i privreda i dalje plaćaju cijenu neefikasne javne uprave: građanin uzima slobodan dan, plaća takse i obilazi šaltere da bi pribavio potvrdu koju država već ima u svojoj službenoj evidenciji, dok preduzetnici i kompanije gube vrijeme na administrativne postupke koji bi institucije mogle završiti međusobnom razmjenom podataka."

Advokat Nebojša Ristić, nosilac liste Pokreta „Volja naroda Srpske – dr Vlado Đajić“ za Izbornu jedinicu 6, smatra da to nije samo pitanje neprijatnosti i izgubljenog vremena, već ozbiljan problem za građane, privredu i funkcionisanje javne uprave.

„Građanin nije kurir državnih institucija. Ako država određeni podatak već ima u svojoj službenoj evidenciji, pravilo treba da bude da ga njen organ pribavi, a ne da građanina šalje po potvrdu kojom će država sama sebi dokazati ono što već zna.“

Ristić naglašava da ovo nije samo pitanje dobre organizacije, jer Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske već sadrži jasna pravila.

"Član 124. ZUP-a propisuje da službeno lice po službenoj dužnosti pribavlja podatke o činjenicama o kojima se vode službene evidencije. Istovremeno, član 7 ZUP-a obavezuje organe da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava stranaka, dok član 14 nalaže da se postupak vodi brzo i sa što manje troškova, a član 31 uređuje međusobnu pravnu pomoć organa. Ne tražimo da se građanima izmisli neko novo pravo. Dobar dio pravnog osnova već postoji. Problem je što između onoga što zakon kaže i onoga što čovjek doživi na šalteru i dalje postoji ozbiljna razlika.“

Ristić navodi jednostavan primjer: ako jedan organ traži podatak o prebivalištu, vlasništvu ili drugoj činjenici koja se već nalazi u službenoj evidenciji, građanin ne bi trebalo da bude taj koji fizički povezuje dvije institucije.
„Čovjek uzme slobodan dan, ode po jednu potvrdu, plati taksu, čeka u redu, pa tu potvrdu odnese drugom organu. Država je na kraju dobila podatak koji je već imala, a građanin je izgubio vrijeme i novac. To nije moderna javna uprava.“

"Ako zakon već nalaže pribavljanje podataka po službenoj dužnosti, postavlja se pitanje zašto se građani i dalje susreću sa suprotnom praksom."

Ristić razlog vidi u nedovoljnoj povezanosti registara, različitim informacionim sistemima, zastarjelim procedurama i administrativnoj praksi koja se sporije mijenja od propisa.

„Kao advokat se sa radom uprave susrećem gotovo svakodnevno. Imamo veliki broj stručnih i odgovornih službenika, ali imamo i sistem koji ih često primorava da rade kroz procedure nastale u vrijeme kada elektronska razmjena podataka nije ni postojala.“

Zbog toga, smatra on, sljedeći korak ne treba da bude samo donošenje novih propisa, već stvaranje tehničkih i organizacionih uslova da se postojeća pravila zaista primjenjuju.

"Republika Srpska je posljednjih godina napravila određene korake u razvoju elektronskih usluga, a 2026. godine usvojen je i novi pravni okvir za elektronsku identifikaciju i elektronski dokument."
Ristić smatra da je to potreban pravac, ali da digitalizacija nema mnogo smisla ako se stara birokratija samo preseli na ekran.

„Ako putem telefona zakažem termin, a onda dođem na šalter sa fasciklom potvrda koje sam prikupio u drugim institucijama, mi smo digitalizovali red čekanja, a nismo digitalizovali upravu.“

Suština, smatra, treba da bude jednostavna: građanin jednom dostavlja podatak koji država nema, a podatke koje njene institucije već posjeduju organi razmjenjuju između sebe.

„Princip treba da bude: podatak putuje, građanin ne putuje. Ako država neki podatak već zakonito posjeduje, nema razloga da ga od istog čovjeka ponovo traži svaki put kada pokrene novi postupak.“

"U Evropskoj uniji ovakav pristup poznat je kao princip „once only“ – građanin ili privrednik podatak koji je jednom dostavio javnoj vlasti ne bi trebalo ponovo da dostavlja drugom organu ako ga taj organ može zakonito pribaviti iz postojeće službene evidencije."

Kao jedan od najpoznatijih primjera Ristić navodi Estoniju, koja je veliki dio javnih registara i elektronskih usluga povezala tako da institucije, u okviru svojih ovlašćenja, mogu koristiti podatke koje država već posjeduje.

„Ne treba slijepo prepisivati bilo koji strani model, ali ovaj princip vrijedi preuzeti. Država treba da povezuje svoje institucije, a ne da od građanina traži da ih povezuje noseći papire od jednog šaltera do drugog.“
Takvo povezivanje registara mora, naravno, biti praćeno jasnim pravilima zaštite ličnih podataka i pristupom samo onim informacijama za koje postoji zakonsko ovlašćenje i potreba u konkretnom postupku."

Ristić smatra da se pitanje javne uprave često pogrešno svodi na komfor građana i dužinu čekanja na šalteru.

„Nije problem samo što je neko izgubio dva sata. Ako zaposleni mora uzeti slobodan dan da bi završio administrativnu obavezu, ako preduzetnik pola dana obilazi institucije, ako investitor mjesecima čeka podatke i saglasnosti koje institucije mogu međusobno razmjeniti – sve to ima ekonomsku cijenu.“

Posebno je važan, ističe, uticaj na mala i srednja preduzeća, koja nemaju posebne administrativne službe i zaposlene zadužene samo za komunikaciju sa institucijama.

„Velika kompanija možda može imati čovjeka koji će obilaziti šaltere. Mali preduzetnik je često istovremeno direktor, prodavac i čovjek koji vodi administraciju. Svaki sat koji provede prikupljajući potvrde koje država već ima jeste sat koji nije proveo tražeći kupca, ugovarajući posao ili razvijajući firmu.“

Zato modernizaciju javne uprave vidi kao ekonomsku, a ne samo administrativnu reformu.
Siguran je da efikasniji postupci znače manje troškova poslovanja, brže investicije, veću konkurentnost domaćih preduzeća i manje vremena koje građani i privreda troše na birokratiju.

„Ako želimo veću produktivnost i veće plate, ne možemo istovremeno ljude i firme opterećivati poslovima koje država može sama završiti jednim pristupom službenoj evidenciji.“

Efikasna javna uprava, smatra Ristić, neposredno utiče i na kvalitet života i na razvoj privrede.

„Građaninu vraćate vrijeme i smanjujete nepotrebne troškove, privredniku olakšavate poslovanje, a investitoru omogućavate da brže završi postupke. Zato efikasna uprava nije samo pitanje šaltera – ona je dio životnog standarda i konkurentnosti jedne ekonomije.“

Što je manje vremena i novca potrebno za ostvarivanje prava, izdavanje dozvola i završavanje administrativnih postupaka, to više prostora ostaje građanima i privredi za produktivan rad, dodaje Ristić.

Pokret „Volja naroda Srpske – dr Vlado Đajić“ modernizaciju javne uprave ne posmatra kao cilj sam za sebe, već kao dio šire politike jačanja privrede i poboljšanja životnog standarda građana.

„Država mora biti servis građanima i privredi, a ne prepreka njihovom radu. Svaki nepotreban postupak, čekanje ili administrativni trošak na kraju plaćaju građani i domaća privreda.“

Ristić smatra da Republika Srpska mora imati jednostavniju, bržu i efikasniju javnu upravu, koja će pratiti potrebe savremene ekonomije i omogućiti građanima da svoja prava ostvaruju uz manje vremena i troškova.
„Pokret „Volja naroda Srpske – dr Vlado Đajić“ želi ambijent u kojem će privrednik više vremena trošiti na razvoj posla, a manje na administraciju, dok građanin neće morati da obilazi institucije zbog podataka koje država već ima. To nije samo reforma uprave. To je dio politike razvoja privrede i boljeg životnog standarda.“

Efikasnija javna uprava, zaključuje Ristić, znači niže troškove poslovanja, brže investicije i jednostavniji svakodnevni život građana.

„Ako želimo snažniju privredu, veće plate i bolji standard, moramo imati i državu koja radi brže i efikasnije. Modernizacija javne uprave zato je jedno od sredstava da do tog cilja dođemo, a ne sama sebi svrha.“