Milatovićev orden Amfilohiju - iskren ili interesan?

Najnoviju odluku predsjednika države Jakova Milatovića da posthumno dodijeli najviši državni orden blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju doživio sam sa nedoumicom – da li je Jakov ovoga puta postupio iskreno, ili se iza te odluke krije određeni interes?

Ja lično nemam dilemu da je Morački Jasnovidac taj orden odavno zaslužio. Nedavno sam i pisao da je on, poslije Njegoša, najveći koga je Crna Gora iznjedrila. To potvrđuju i titule koje ove dvije crnogorske gromade nose među narodom – Tajnovidac i Jasnovidac.

Da li su Crnogorci toga bili svjesni – ne bih se smio zakleti. Tajnovidca su gotovo izbacili iz školskih udžbenika, a o ponašanju prema Jasnovidcu ne treba ni da vas podsjećam. O tome najbolje govore prepiske iz njegovih posljednjih dana, koje je proveo u Kliničkom centru u Podgorici, odbivši da ode na liječenje izvan svoje Crne Gore i daleko od svoga naroda.

Ako je Njegoš bio uman čovjek iz naroda, Amfilohije je svoju učenost i umnost dokazao na najprestižnijim školama Evrope – od Pariza do Atine. A šta je učinio za svoju Crnu Goru, najbolje svjedoči njegovo djelo u obnavljanju duhovnosti države koja se, zarad ideologije, odrekla Boga i krsta.

Dakle, sve je jasno – barem mi se tako čini – iako sam svjestan da će i ovo moje razmišljanje izazvati drugačije stavove kod onih kojima je lični profit njihovih lidera važniji od države za koju se „navodno“ zalažu.

Upravo zato i postoji dilema – šta se krije iza Milatovićeve odluke? Odluke, koju, da budem jasan, svim srcem pozdravljam kao čovjek koji je dio svog života i profesionalnog puta proveo blisko uz Mitropolita. Ipak, imajući u vidu stavove koje je Jakov iskazivao tokom svog predsjedničkog mandata, ostaje doza sumnje.

Naime, znamo svi – i ne moramo ga podsjećati – kako je i čijim glasovima došao do podrške od 60 procenata, i kako je uopšte postao dio 42. „ekspertske“ vlade. Sigurno ne uz punu podršku Mitropolita, koji, ubijeđen sam, za njega i njegovog tadašnjeg prijatelja premijera, a profesorovih „pulena“, nije ni znao.

Zato se i pitam – da li je neko dobro posavjetovao Jakova, s obzirom na to da je poljuljani ugled i podršku, ne samo među narodom nego i među poslanicima u Skupštini, odavno izgubio? Zar treba podsjećati da nijedan njegov prijedlog nije dobio potrebnu parlamentarnu većinu? A, ruku na srce, dobar dio tih prijedloga bio je razuman i vjerovatno bi, u nekim drugim okolnostima, prošao.

Kao što je prošlo i njegovo žrtvovanje – kada je, umjesto prijatelja i partijskog brata, stao u predsjedničku trku, poguravši ga za premijera. Gdje se njihova sloga izgubila poslije one rođendanske torte i zajedničkog duvanja svjećica? Čija je to Spajkijeva politička podrška kumovala razlazu prijatelja i stvorila dva nepomirljiva pola? Barem meni, a vjerujem i svakom razumnom čovjeku, nije teško da zaključi.

Ne vjerujem da ih je razdvojila samo ljudska sujeta, koja, istini za volju, zna da bude izražena kod mladih ljudi. Ostaje i pitanje – ko ih je preporučio profesoru za eksperte, za koje niko iskreno do tada nije ni čuo? Da li domaće Mitropolitovo okruženje, ili pak prijedlog Kvinte?

Mnogi su tada kuvali kašu u crnogorskom političkom loncu – bilo je tu i onih bliskih Mitropolitu, ali i onih bliskih biznisu… ili, da budem otvoren – ustaljenom švercu, bilo cigareta, bilo banana. Malo je bilo onih koji su tu kašu i okusili.

Svima je bio cilj da se vatri što bliže primaknu, ne mareći šta će biti s čovjekom koji je svojom pojavom poveo narod u borbu protiv zla i korupcije. Čovjek koji je, ne prvi put, za svoju Crnu Goru stao u prve redove, trpeći udarce i pljuvanje kojima su ga, gotovo od samog dolaska na tron Svetog Petra Cetinjskog, mnogi „darivali“, tvrdeći da su veće patriote od njega – njega koji nikada nije izbjegao da kaže da je Crnogorac iz Bara Radovića, od Morače, potomak vojvode Mine.

Zato sadašnja polemika iz telefonskih poruka, raspitivanje o njegovom zdravlju i priželjkivanja da se „pozlati muštuluk“ djeluju sumorno, ali realno. Posebno kada sumnju u ispravnost njegovog liječenja izrazi i jedan cetinjski poslanik. Ta jedna rečenica više proziva i optužuje nego sve druge riječi i sumnje izrečene čak i u one posljednje, oktobarske dane 2020. godine.

A sumnji je tada bilo, budimo iskreni, ali su sva pitanja potisnuta – ne želeći da se stavi ni kamenčić sumnje na ime i djelo najveće gromade uz koju smo živjeli.

Pitanja i rasprava bi moglo još biti, ali ostavimo to za neko drugo vrijeme i drugu priliku.

Zato ću se samo još jednom vratiti na pitanje: da li se i šta „iza brda valja“ kada je riječ o odluci predsjednika Milatovića da posthumno dodijeli orden Mitropolitu Amfilohiju?

Ako je odluka iskrena – a ne bih da sumnjam – onda, da ponovim: ako je iko zaslužio, onda je to on – onaj koji je dočekao da ga i njegov narod provlači kroz sumnju i blato, koje sigurno nije zaslužio.

Ali, neko to ipak odozgo vidi najbolje.

A za odlikovanje – od koga god dolazilo – nema sumnje da ide u prave ruke i na pravo mjesto.

I zato ću samo uskliknuti: „AKSIOS“!!!