Tihi heroj iz Kozarske Dubice: Kako je gledajući tuđu patnju jedan mladić odlučio da podari novi život

Život rijetko daje dvije šanse. Nataliji Pralici iz Kozarske Dubice jeste. Na Pavlovdan, 1999. godine, dobila je novu šansu da živi kada joj je majka donirala bubreg. Nakon transplantacije na Beogradskoj VMA, uslijedile su godine ispunjenog života. Radila je, putovala, živjela čak i u Americi. Ostvarila je i svoju najveću želju da postane majka, usvojiviši tada dvojmjesečnu bebu iz Doma „Rada Vranješević“.

Punih 25 godina Natalija je živjela poptuno normalno i bubreg je radio, a onda su uslijedile komplikacije. Organizam je počeo da odbacuje donirani organ. Pojavila su se antitijela. Natalija je počela primati pulsne terapije koje su samo odlagale neizbježno – hemodijalizu.

Bubreg je definitivno prestao da radi. To Nataliju nije zastrašilo. Svjesna da joj je potrebna nova transplantacija, nije poklekla ni pred ovim izazovom. Odlučila je da se javi klinici u Minsku kako bi dospjela na listu čekanja za donaciju bubrega. Odbijena je. Objašnjenje je bilo kratko i surovo. Njoj je već jednom doniran organ, a oni vrše samo prve transplantacije.

„Tri puta sedmično idem u Prijedor na dijalizu. Ustanem dok je još noć, u pet ujutru, u pola sedam sam već prikopčana na apararat i onda tako provedem četiri sata. Nekad dijaliza prođe dobro, nekad imamo problema sa fistulom. Ova koju sada imam već je upitna, pa sam morala da uradim i drugu. Fistula se radi operativnim zahvatom. Spoje se vena i arterija kako bi se napravio jači krvni sud koji može da izdrži igle za dijalizu jer su one mnogo deblje od igala koje se koriste prilikom običnog vađenja krvi. To je postao moj život dok čekam da mi se pruži šansa za novi“, započela je za Provjereno.info Natalija Pralica.

Žena koja je imala hrabrosti da se drugi put uhvati ukoštac sa procesom transplantacije nakon odbijanja u Minsku tada je bila izgubila nadu. Liste čekanja na klinikama širom evropskih zemalja su, nažalost, predugačke i šansa da dođe na red bila je gotovo nemoguća. Pokušavala je da pronađe drugi put, ali su se vrata jedna za drugim zatvarala.

„U Padovi ne mogu biti na listi čekanja jer smo prekinuli saradnju s njihovim Centrom za transplantaciju. Imam prijatelja u Prijedoru koji je ranije transplantirao i pankreas i bubreg u Padovi. Moguća je transplantacija u Turskoj, ali ne da dođem na listu, već samo ako imam donora. Nemamo ugovor ni sa Hrvatskom. Bukvalno nisam imala nikakvo rješenje“, kaže Natalija.

Natalija nije imala rješenje, a bolest joj nije oduzela samo zdravlje. Polako joj je uzimala snagu, vrijeme sa djetetom, mogućnost da mu pomogne, da bude uz njega onda kada mu je najpotrebnija. Dok njen sin raste, Natalija gleda kako joj sopstveno tijelo ne dozvoljava da mu da ono što trenutno najviše treba: njeno vrijeme i prisustvo.

„Jako je teško. Nekada dobro podnesem dijalizu, a nekada ne. Sin mi zna reći: „Majko, stalno sjediš, stalno ležiš“... On dođe iz škole, ja kažem: „Sad idem da spavam“, a to je vrijeme koje bismo trebali provesti zajedno. Najviše što sam mogla dati svom sinu je ljubav i dajem je. U posljednje vrijeme se osjećam toliko teško, slabije vidim, ne mogu mu pomoći u školi. Često ne mogu ni na roditeljske sastanke, pa ih obavljam telefonom. Bila sam potpuno posvećena sinu dok sam bila zdravija, dok je taj bubreg radio. Da nema majke koja mi pomaže i koja je sa mnom svaki dan, sestre i ljudi koji su uz mene, ne znam ni ja kako bismo. Ne mogu uopšte biti onaj roditelj koji sam bila. Ne mogu, ta bolest me toliko uništava“, kazala je Pralica.

Međutim, život piše nevjerovatne priče. Natalijin podstanar bio je svjedok njene svakodnevne borbe i nemoći. Ženi koja koja je nekada živjela punim plućima, život danas održava aparat za dijalizu. Tridesetrogodišnji postanar odličio je da joj donira bubreg i pruži novu šansu za život.

„On je podstanar u mom stanu. Mimo svog posla bavi se održavanjem dvorišta, košenjem i drugo. Znamo se već skoro osam godina. Kad mi dođe da pokosi dvorište, znala sam mu reći u koliko sam teškoj situaciji, pričali smo o svemu. U našim je životima i vidi šta prolazimo. Nakon nekog vremena došao je i rekao da želi da mi pomogne i bude donor. Šokirala sam se. Omdah sam mu rekla: „Ne dolazi u obzir, ti si mlad“. On nije odustajao. Na kraju sam mu rekla da ipak popriča sa svojom porodicom o tome”, priča naša sagovornica.

Natalijin donor, insistirajući na tome da ostane anoniman, podijelio je s nama svoju priču ne da bismo ga gledali i predstavili kao heroja, već da bi ukazao na to da svako od nas može biti spasilac nečijeg života. Ko god je zdravstveno u mogućnosti može biti donor organa. Pitanje je ličnog izbora i lične volje. Kod našeg sagovornika nije bilo dvoumljenja.

„Ovo je Božiji dar i promisao. Slušao sam i gledao Natalijinu borbu i odlučio sam da joj pomognem. Ako mogu pomoći, ja ću pomoći bilo kome, nevezano da li je to Natalija ili bilo ko drugi ako se može spasiti nečiji život. Ja ću nastaviti živjeti normalno, a pomogao sam nekome drugome. Pomogao sam mu da dobije novi život, da se ponovo rodi. Tako ja gledam na to“, kaže naš sagovornik.

O svemu je dobro razmislio. Čvrsto je odlučio da Nataliji želi pomoći i donirati organ. Objašnjavao joj je da se život nakon donacije nastavlja, da on može normalno da živi. Govorio joj je o ljudima iz Kozarske Dubice koji su donirali organ, recimo, svojoj djeci i koji i danas žive, rade i funkcionišu normalno.

„Mislim i da bi drugi trebali razmišljati da nekome tako pomognu, smatram da je doniranje organa najuzvišeniji oblik humanosti. Smatram da su naši ljudi neupućeni i da ne razumiju koliko propate ljudi koji čekaju organ“, izričit je.

I tako je Natalija, poslije toliko pokušaja, prvi put dobila ono za čim je najviše tragala. Konkretnu šansu. Pronašli su kliniku u Padovi i proces je počeo. Uradili su kros-meč i to je uspješno prošlo. Ljekari su rekli da se podudaraju i da imaju i istu krvnu grupu.

Međutim, odlazak u Padovu je na neki način i za njega bio spasenje. Tamo je otkriveno da boluje od tuberkuloze čega on uopšte nije bio ni svjestan. Ali, ni to ga nije spriječilo u njegovom naumu već ih je još jače povezalo i učvrstilo.

„Uopšte nisam znao da imam tuberkulozu. Bio sam tužan zbog Natalije jer je proces morao stati. Dobio sam jaku terapiju koju pijem i na zimu bih trebao završiti s njom. S obzirom na to da pijem jake antibiotike, to se malo odrazilo na jetru. Trenutno su transaminaze povećane, ali to je potpuno normalno u ovom slučaju i biće to sve bolje“, kaže sagovornik.

Odustajanje za njega nije opcija. Želi da se do kraja izliječi i, ako ljekari ponovo daju zeleno svjetlo, nastavi putem koji su započeli. Bolest ga je, kaže, zaustavila na trenutak ali nije ugasila njegovu namjeru.

„Ni u jednom trenutku nisam odustao niti ću. Ja ću se izliječiti i onda ću, ako ljekari daju zeleno svjetlo, donirati bubreg. Rekao sam, riječ je riječ. Preminuli su mi najrođeniji, majka i brat, tako da sada ja želim nekome dati život. Ovdje me mora pregledati infektolog čiji nalaz šaljemo u Padovu da se procijeni mogu li biti donor. Ako sve bude dobro, ako Bog da, nastavljamo obradu koja je pokrenuta“, kaže on.

Nataliji je njen podstanar jedino rješenje. Mašta o novom životu. Sjeća se kako je živjela normalno kada je uradila prvu transplantaciju.

„Ovo mi je novo rođenje, novi život. Kada sam uradila prvu transplantaciju, bila sam nakon toga potpuno zdrava i dobro sam se osjećala. Živjela sam punim plućima. Moj podstanar mi je jedina svijetla tačka za izliječenje koja me trenutno drži da ovako funkcionišem i borim se“, zaključila je Natalija.

Naš sagovornik je, uprkos svojoj bolesti, a u čijem liječenju istrajava, ubijeđen da će Nataliji spasiti život. Izgubio je majku i brata, ali je dobio novog člana porodice. Natalija ovog mladića vidi kao svoju jedinu nadu i za nju se čvrsto drži. Ne sumnjaju u srećan ishod.

Koliko god svako od nas može da bude donor, isto tako se može naći u situaciji da mu je potreban donor. Iako, nažalost, većina nas toga nije ni svjesna.

U Republici Srpskoj o ovome se ne govori dovoljno i sigurno ima onih koji bi rado imali donorske kartice ako bi bili bolje informisani o svemu. Ova tema ne smije da bude stigmatizovana i da se prema njoj odnosimo kao prema tabuu već treba da budemo svjesni da nam je pružena mogućnost da uz pomoć savremene medicine možemo spasiti ono što je najvrjednije, a to je ljudski život.

I doniranje i dobijanje organa ne treba da bude privilegija. Ova tema ne smije ostati samo medicinski pojam o kojem govorimo onda kada nas lično dotakne nečije bolest. Svi moraju imati jednake šanse. To ćemo postići tek onda kada svi budemo dovoljno uključeni, informisani i prosvijećeni o značaju i veličini ovakvog humanog čina.

Potreban je sistem okvir u kojem će pacijenti znati gdje i kako mogu dobiti šansu za transplantaciju, a potencijalni donori imati jasne informacije o tome šta njihova odluka znači.

Život svakog od nas može dovesti u poziciju da čega na transplantaciju ili strahuje za život bližnjeg. Jedan donor može spasiti osam i poboljšati živote više od 50 ljudi. Iza svakog čekanja na transplantaciju stoji čovjek. Neko ko ima svoju porodicu, planove, nedovršene dane, svoje snove i samo jednu želju – da nastavi da živi.