Svjedočanstvo Bojke i Milorada Perića o sinu Željku: Neću, mama, da budem izdajica, hoću da budem sa svojim narodom

Negdje između sna i stvarnosti, ostala je jedna od najtežih rana koju Bojka Perić nosi više od tri decenije nakon pogibije svog sina Željka. I danas pamti dvije noći, jednu uoči Male Gospojine, drugu uoči Velike Gospojine, kada joj se učinilo da je došao kući.

Pipam ruke i govorim: "Joj, ovo su ruke moga Željka.“ Samo me je pomilovao i otišao. Nikad ga nisam usnila da mi nešto kaže."

Taj osjećaj da je sin bio tu, nadohvat ruke, a ipak nedostižan, prati je od 12. jula 1992. godine, dana kada je devetnaestogodišnji Željko Perić poginuo u Biljači kod Bratunca.

Porodica Perić potiče iz Opravdića kod Kravice. Milorad, Željkov otac, rođen je i odrastao u tom selu, odakle je kao mlad otišao u Sarajevo. Tamo je zasnovao porodicu sa Bojkom, ali su se nakon nekoliko godina vratili u Bratunac i izgradili kuću. U tom domu odrastali su Željko i njegova sestra Sanja.

Putin: Rusija spremna za mirovne pregovore na osnovu sporazuma iz Istanbula

Otac ga pamti kao dobrog i vrijednog momka, a majka kao dijete koje je odmalena voljelo rad više nego odmor.

"Što god vidi, znao je napraviti. Počeo je sebi gusle da pravi. Volio je da crta, da radi rukama. Nije bio dijete koje sjedi besposleno."

Po završetku srednje škole otišao je na odsluženje vojnog roka u Jugoslovensku narodnu armiju. Služio je u Beogradu, a potom je upućen u Marince u Hrvatskoj, gdje je proveo nekoliko mjeseci na ratištu. Iz tog perioda majka pamti pisma koja su stizala kući.

"Mama, otvorio sam peć da ti napišem pismo", napisao joj je jednom prilikom, opisujući teške uslove u kojima su živjeli vojnici.

Kada se vratio iz Hrvatske, mnogi su mu savjetovali da ostane kod rodbine u Srbiji i ne vraća se u BiH.

Međutim, to je za njega bilo neprihvatljivo. Kao obučeni artiljerac i komandir oklopnog transportera priključio se jedinicama Vojske Republike Srpske na području Bratunca. Uoči poslednjeg odlaska na položaj, sjeća se majka Bojka, više puta se vraćao od kapije. Kao da ga je nešto mučilo.

„Rekao je: "Mama, bojim se da će tata poginuti“. Dva puta se vraćao od kapije. Kao da je nešto osjećao“, priča majka u svjedočanstvu za Memorijalni centar Republike Srpske.

Istorijski značaj auto-puta Banjaluka-Beograd: "Koridor" koji će spojiti jedan narod

Uoči tog Petrovdana 1992. godine, otac i sin, poslednji put su se sreli. Milorad se vraćao sa položaja na Kunjerku, a Željko se spremao da krene svojoj jedinici. U razgovoru koji je uslijedio, Željko je izrazio zabrinutost za borce na Kunjerku i strahovao da bi mnogi od njih mogli stradati. Te riječi ostale su duboko urezane u Miloradovo sjećanje, naročito zato što su se događaji koji su uslijedili pokazali tragično bliskim njegovim strahovima. Razgovor na kućnom pragu bio je posljednji susret oca i sina.

Milorad se sjeća okolnosti u kojima je stradao njegov sin. Prema njegovim riječima, jedinica je tog dana krenula u proboj kako bi pomogla srpskim borcima koji su bili pod napadom.

- Muslimani su ih u selu Biljača sačekali u zasjedi. Jedan transporter su propustili, a drugi su uništili. Na transporteru je bilo sedamnaest ljudi. Samo trojica su preživjela. Željko je među prvima pogođen u vrat i među prvima je poginuo. Poslije su padali jedan za drugim - svjedoči Milorad.

Otac je za tragediju saznao tek kasnije. Saborci su pokušavali da mu ne kažu odmah istinu, govoreći da je sin ranjen. Njegovo tijelo, u prostoriji gdje je bilo mnogo poginulih, pronašla je majka Bojka.

"Samo je bio pogođen u vrat. Prepoznala sam ga po kosi i rukama."

Od tog dana, godine su prolazile, ali bol nije.

Danas, više od tri decenije nakon njegove pogibije, Milorad i Bojka čuvaju uspomenu na sina koji nije dočekao dvadeseti rođendan. Sjećaju se njegovih crteža, gusala koje je počeo sam da pravi, pisama sa ratišta i posljednjih dana provedenih kod kuće. A od svih uspomena, najviše je ostala jedna rečenica koju je izgovorio majci kada ga je molila da ostane na sigurnom:

"Neću, mama, da budem izdajica. Hoću da budem sa svojim narodom."

Kompletno svjedočanstvo Bojke i Milorada Perića, dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3 hiljade 267 Srba srednjeg Podrinja i Birča, biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku: U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE.