Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Onufrija: Zašto danas treba izgovoriti ovu molitvu

Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas praznuju Svetog Prepodobnog Onufrija Velikog, velikog pustinjaka i podvižnika iz 4. vijeka, koji je cio svoj život predao tišini, molitvi i Bogu u pustinji Gornjeg Egipta.

Od najranije mladosti bio je monah, ali je u potrazi za potpunim smirenjem i savršenim tihovanjem napustio manastir i otišao u surovu pustinju, gdje je proveo više od pedeset godina u potpunoj osami, daleko od svijeta i ljudske utjehe.

Njegov život u pustinji bio je, po predanju, život nadljudske istrajnosti i božanske blizine. Hranio se onim što je rijetko nalazio u pustinjskom pijesku, a potom, po Božjem promišljanju, njegov život je bio potpomognut nebeskim staranjem – anđeo mu je donosio hljeb, a kraj njegove kelije izrasla je palma koja je rađala slatke urme, dok je izvor žive vode potekao kao znamen Božje milosti. Ali Onufrije je govorio da se najviše hrani "slatkim riječima Božjim", jer je u njima nalazio snagu veću od svake zemaljske hrane.

Potpisivanje posebnog kolektivnog ugovora za javne službe Republike Srpske

Njegovo tijelo, izmoždeno postom i dugim godinama osame, bilo je prekriveno dugom dlakom, a kosa i brada su mu, po svjedočanstvu, dosezale do zemlje. Ipak, njegov lik bio je svijetao i strašan u isto vrijeme, jer je zračio blagodaću onoga koji je cijelim bićem prionuo uz Gospoda. Kada ga je monah Pafnutije posjetio, sveti starac ga je prepoznao i po imenu ga oslovio, te mu ispričao cio svoj život, pokazujući da je i u apsolutnoj usamljenosti čovjek Božji uvijek u zajednici sa nebom.

Onufrije je, kako predanje svjedoči, bio pričešćivan od anđela Božjeg svake subote, a njegov život bio je neprestano svjedočenje o Božjoj brizi za one koji Mu se u potpunosti predaju. Kada je došao čas njegovog upokojenja, on je mirno preklonio koljena, pomolio se i predao duh svoj Gospodu, dok je Pafnutije vidio nebesku svjetlost koja je obasjala njegovo tijelo i čuo pojanje anđela.

Vjerovanja i običaji

U narodnoj tradiciji dan posvećen svetom Prepodobnom Onufriju Velikom vezuje se za tišinu, smirenje i jutarnju molitvu, pa se vjeruje da ga treba dočekati ranom zorom, u miru i bez teških poslova, kako bi se dan proveo u blagosti i duhovnom spokojstvu. Običaj je da se ljudi tada pomole za zdravlje, kako sopstveno tako i svojih bližnjih, jer se smatra da molitva upućena ovom pustinjaku, koji je cio život proveo u odricanju i molitvi, ima posebnu snagu i blagodat, prenosi Kurir.