„Radije ću ovdje poginuti nego da bježim“: Svjedočanstvo Željka Lazića

„Radije ću ovdje poginuti nego da bježim“

Ove riječi Rista Lazića ostale su duboko urezane u sjećanje njegovog mlađeg brata Željka. Izgovorio ih je u trenucima kada su mnogi napuštali svoje domove i spas tražili preko Drine. Iako je prije rata živio u Njemačkoj i imao uspješnu fudbalsku karijeru, Risto nije želio da napusti rodni kraj, roditelje i narod sa kojim je odrastao.

Za Memorijalni centar Republike Srpske o bratu i stradanju srpskog naroda u Bačićima svjedočio je Željko Lazić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije opštine Bratunac.

Željko je rođen 1970. godine u zaseoku Brana Bačići kod Kravice. Odrastao je u brojnoj i vrijednoj porodici sa braćom Miodragom i Ristom. Živjelo se od poljoprivrede, rada i sloge.

„Mi smo stvarno mnogo radili. Tako smo bili vaspitani da nismo znali reći – neću“, prisjeća se Željko.

Braća su bila dobri učenici, a Risto je zahvaljujući sportskom talentu izgradio i profesionalnu fudbalsku karijeru u Njemačkoj. Miodrag je radio u Novom Sadu. Obojica su imala priliku da ostanu daleko od rata, ali su se vratili u zavičaj kada su počeli prvi sukobi.

Prije rata u ovom kraju živjelo se mirno. Ljudi su se poznavali, sarađivali i radili jedni sa drugima. Međutim, kako su stizale vijesti o napadima na srpska sela i prvim žrtvama u Podrinju, postalo je jasno da se opasnost približava i Bačićima.

Mještani su zbog njegove smirenosti, poštenja i autoriteta tražili da Risto Lazić bude komandir Bačićke čete, a on je tu dužnost prihvatio kao obavezu prema svom selu i komšijama. Danima je obilazio položaje, organizovao straže i brinuo o ljudima.

„Nije spavao tri ili četiri sata dnevno“, svjedoči Željko.

Iako je važio za snažnog čovjeka, rat ga je duboko pogađao.

„Na momente sam ga zaticao kako plače.“

Najteže mu je padalo stradanje naroda i činjenica da su se ljudi našli u vremenu u kojem su morali da brane goli opstanak.

U Bratunac se ne zove u Bratunac se ide

„Nije znao da mrzi. Nije bio rođen za takva vremena.“

Risto je poginuo u zasjedi 22. oktobra 1992. godine. Drugi brat Miodrag, teško je ranjen. Vijest je stigla do Željka kao najteži udarac koji je mogao zamisliti.

U trenutku kada su mu saopštili da je Risto poginuo, nije znao ni da li će Miodrag preživjeti.

„Znam samo da su mi rekli da je Miodrag živ, ali teško ranjen.“

Smrt brata zauvijek je promijenila život porodice Lazić. Ipak, stradanja tu nisu stala.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, na Božić 1993. godine, uslijedio je napad na Kravicu i okolna sela. Željko se i danas sa posebnim ponosom sjeća svoje majke Nevenke.

Kada je krenuo na položaj, vidio je kako nosi torbu i pušku.

„Kaže: „Ja idem sa tobom.“

Nije mogla mirno da čeka dok su joj sinovi na liniji, a kao i mnoge srpske majke Podrinja, i ona je bila spremna da brani svoj dom i porodicu.

Na porodičnom imanju u Bačićima podignuta je česma u znak sjećanja na Ristu. Željko i danas tu dolazi sa bratom Miodragom, ratnim vojnim invalidom, da se prisjete čovjeka kojeg nije odlikovala samo hrabrost, već i dobrota.

Kompletno svjedočanstvo Željka Lazića dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazuje serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva se objavljuju svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske.

Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba Srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku:

"U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE"