Promovisana knjiga „Čuvar Radovanovog pečata“

U sklopu obilježavanja Dana manastira Sokolica, na Ravnoj Romaniji je 11. avgusta svečano promovisana knjiga memoara „Čuvar Radovanovog pečata“, autora Milovana Cicka Bjelice.

Pred brojnim sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve, visokim zvanicama, saborcima i okupljenim narodom, predstavljeno je dragocjeno svjedočanstvo o stvaranju Republike Srpske, neposrednoj saradnji sa njenim prvim predsjednikom dr Radovanom Karadžićem i teškim, ali istorijskim odlukama koje su obilježile savremenu istoriju srpskog naroda.

Šira distribucija knjige počeće početkom septembra mjeseca.

Obraćanje Milovana Cicka Bjelice prenosimo u cijelosti:

,,Poštovano sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, uvaženi predstavnici institucija Republike Srpske, dragi prijatelji, saborci, saradnici, poštovani gosti, dame i gospodo, želim prije svega da vam se zahvalim što ste danas ovdje, na Ravnoj Romaniji, da svojim prisustvom uveličate promociju mojih memoara „Čuvar Radovanovog pečata“.

Posebnu zahvalnost dugujem organizatorima ove promocije, svima koji su učestvovali u pripremi knjige, recenzentima, izdavaču, kao i svima koji su svojim znanjem, strpljenjem i podrškom pomogli da ovaj rukopis ugleda svjetlost dana.Hvala i mojoj porodici, koja je sve ove godine bila moja najveća podrška, dijeleći sa mnom i radosti i brige, često podnoseći mnogo više nego što se sa strane moglo vidjeti.

Posebno mi je drago što se danas nalazimo upravo ovdje, na Ravnoj Romaniji. Malo je mjesta koja toliko snažno svjedoče o istoriji, vjeri, slobodi i trajanju našeg naroda.

Zato nisam mogao poželjeti dostojanstvenije mjesto da prvi put, pred vama, govorim o knjizi u koju je utkan veliki dio mog života. Mnogo puta su me prijatelji, saradnici i ljudi koje sam sretao pitali zašto ne napišem ono što sam proživio. Godinama sam odgovarao da za to ima vremena, da su neki drugi poslovi preči i da će jednom doći trenutak kada će sve to biti zapisano.

Vrijeme je, međutim, učinilo svoje. Mnogi ljudi sa kojima sam dijelio najteže i najodgovornije godine više nisu među nama. Sa sobom su odnijeli dio istine o vremenu koje smo zajedno proživjeli. Zato samo osjetio obavezu da i sam ostavim svoje svjedočanstvo, ne kao konačnu istinu, već kao zapis jednog vremena, viđen očima čovjeka koji ga je živio.

Ova knjiga nije nastala da bih bilo kome sudio ili sebe stavljao u prvi plan. Napisao sam je jer sam osjećao obavezu prema prošlosti, ali i vremenu koje dolazi. Pišući je, ponovo sam proživio mnoge teške trenutke, prisjetio se ljudi, događaja, uspjeha i iskušenja. Nije bilo lako, ali sam vjerovao da je bolje ostaviti zapis nego dopustiti da vrijeme izbriše sjećanja.

Ako ova knjiga pomogne da se bolje razumije to vrijeme, sačuva od zaborava ljude koji su ga obilježili i podstakne čitaoca da istinu traži u činjenicama, a ne u predrasudama, smatraću da je ispunila svoju svrhu. Mnogi su me pitali o čemu zapravo govori ova knjiga. Da li je to politička knjiga, ratni dnevnik ili memoari? Rekao bih – od svega pomalo. U njoj sam pisao o svom djetinjstvu, porodici, Romaniji i zavičaju koji su me oblikovali, kao i o ljudima od kojih sam naučio šta znače čast, data riječ i odgovornost. Pisao sam i o godinama velikih istorijskih potresa, kada su se događaji odvijali brže nego što ih je bilo moguće sagledati i kada su pred ljude postavljani izbori čije su posljedice prevazilazile njihove lične živote.

U knjizi ima i politike, jer je politika bila dio mog života. Ima i rata, jer je rat bio tragična stvarnost koju niko nije mogao zaobići. Ima važnih razgovora, teških odluka, uspjeha i neuspjeha, ali ne da bih bilo koga veličao ili osuđivao, već da bih svjedočio o jednom vremenu. Posebno mjesto u ovoj knjizi pripada onima koji su svojim životom i djelom ostavili trag. Mnogi od njih više nisu živi, ali njihov doprinos i žrtva zaslužuju da ostanu upamćeni.

Želio bih da svaki čitalac osjeti da je ova knjiga napisana iskreno, bez uljepšavanja i prikrivanja. Kada bi me neko pitao o čemu govori ova knjiga, odgovorio bih jednom rečenicom: ona govori o životu koji je bio neraskidivo vezan za sudbinu svoga naroda. Sam naslov knjige je mnoge zainteresovao, a možda i iznenadio. Biti čuvar pečata predsjednika Republike nije značilo privilegiju, već veliku odgovornost i obavezu da se opravda ukazano povjerenje.

U tom vremenu radio sam neposredno uz prvog predsjednika Republike Srpske, dr Radovana Karadžića. Dijelili smo godine u kojima su se donosile odluke od istorijskog značaja, a svako je nosio svoj dio odgovornosti. Moja je bila da svoj posao obavljam odano, savjesno i časno. Ova knjiga, međutim, nije samo knjiga o Radovanu Karadžiću. On jeste važan dio mog životnog puta i neizostavan dio istorije o kojoj pišem, ali je ovo prije svega priča o stvaranju Republike Srpske, o institucijama koje smo gradili, o vremenu koje nas je stavljalo pred teške izbore. Kada danas pogledam unazad, najvećom vrijednošću ne smatram funkcije koje sam obavljao, nego povjerenje koje sam dobijao od ljudi sa kojima sam radio. Zato je i naslov ove knjige, u suštini, priča o povjerenju. Kada danas pogledam svoj životni put, sve sam uvjereniji da čovjek ništa veliko ne može učiniti sam. Ako u ovoj knjizi ima nečeg vrijednog, onda to nije samo moja priča. To je priča mnogih ljudi koji su bili uz mene – porodice, saradnika, saboraca i prijatelja. Prije svega, zahvalan sam svojoj porodici. Ona je bila moje utočište onda kada su javnost i politika tražile svoje. Moji najbliži su najbolje znali koliko je odricanja, neizvjesnosti i neprospavanih noći stajalo iza svake funkcije i svake odgovornosti koju sam prihvatao. Bez njihove ljubavi, strpljenja i razumijevanja, ne bih mogao proći put kojim sam išao.

Zahvalan sam i saradnicima sa kojima sam dijelio težinu važnih odluka. Nismo uvijek mislili isto, ali smo nastojali da radimo najbolje što smo znali. Posebnu zahvalnost dugujem saborcima i prijateljima koji su bili uz mene u najizazovnijim godinama. Njihova imena i djela za mene predstavljaju trajnu obavezu da ih se sjećam sa poštovanjem i zahvalnošću.

Pogledajte kako napreduju radovi na putu Klašnice–Banjaluka: Mašine na terenu i tokom vikenda

Hvala i svima koji su me ohrabrivali da napišem ove memoare. Da nije bilo njihove podrške, mnoge uspomene bi ostale samo u mom sjećanju. Ako sam u životu stekao nešto trajne vrijednosti, onda su to povjerenje ljudi, prijateljstva i uspomene koje smo zajedno stvarali. Na tome sam svima iskreno i duboko zahvalan.

Na samom kraju, želim da kažem nekoliko riječi onima koji su mlađi od nas. Vrijeme o kojem govorim u ovoj knjizi za vas je istorija, a za moju generaciju bilo je život u kojem je neizvjesnost bila svakodnevica. Ne očekujem da ga doživite onako kako smo ga mi živjeli, ali bih volio da vas ova knjiga podstakne da tražite istinu, da čitate, upoređujete, razmišljate i sami donosite zaključke. Svaka generacija ima svoja iskušenja. Našoj su pripali rat, velike promjene i stvaranje institucija Republike Srpske, a vašoj neki drugačiji, ali nimalo manje važni izazovi.

Čuvajte ono što su vam ostavili vaši roditelji, djedovi i pradjedovi. Čuvajte svoj jezik, svoje pismo, svoju vjeru, svoju porodicu i svoj zavičaj. Ne zato što vas prošlost treba zarobiti, nego zato što čovjek bez korijena teško može znati kuda ide. Funkcije prolaze, moć je privremena, ali čovjekovo ime, njegov obraz, data riječ i djela ostaju.

Sve što sam želio bilo je da ostavim iskren zapis jednog vremena i jednog životnog puta. Ako ova knjiga podstakne bar jednog čitaoca da se zamisli nad vremenom koje smo proživjeli i nad ljudima koji su ga obilježili i u njima ostavi makar jednu iskrenu misao ili podstakne jedno novo razumijevanje, za mene će to biti najveće priznanje."