Moždani implant omogućio paralizovanom muškarcu da kontroliše i osjeća tuđe ruke

Revolucionarni moždani implantat omogućio je paralizovanom muškarcu iz Sjedinjenih Američkih Država da pomjera i osjeća ruku druge osobe kao da je njegova vlastita.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Stvorili smo povezanost uma i tijela između dviju različitih osoba – rekao je za Nju sajentist (New Scientist) Čad Bauton (Chad Bouton) iz Fajnštajnovog instituta za medicinska istraživanja u saveznoj državi Njujork (New York), jedan od autora studije o ovom moždanom implantatu, objavljene na preprint serveru medRxiv. Riječ je o dostignuću koje otvara nove mogućnosti za rehabilitaciju, pa čak i za udaljeno dijeljenje iskustava.

Naučni tim sarađivao je s Kitom Tomasom (Keith Thomas), muškarcem u četrdesetim godinama, paralizovanim od grudi naniže nakon nesreće pri roninju u julu 2020. godine. Tomas je izgubio svaki osjećaj i pokretljivost u rukama. U prethodnoj studiji iz 2023. godine, naučnici su mu implantirali pet skupina sitnih elektroda u dijelove mozga koji kontrolišu njegovu desnu ruku. Signali s tih elektroda dekodirani su pomoću vještačke inteligencije i bežično poslati na elektrode na podlaktici, stimulišući mišiće da pomjeraju ruku. Senzori pritiska na njegovoj ruci vraćali su osjećaj dodira natrag u moždane implantate. Kao rezultat toga, Tomas je ponovo mogao podizati i osjećati predmete.

Naučnici su potom prilagodili sistem kako bi Tomas mogao kontrolisati ruku druge osobe. U jednom testu, žena bez invaliditeta nosila je elektrode na podlaktici i senzore pritiska na palcu i kažiprstu. Dok ona nije pokušavala da pomjeri ruku, Tomas je zamišljao pokret svoje ruke, što mu je omogućilo otvaranje i zatvaranje njene ruke. Takođe je mogao osjetiti, u vlastitoj ruci, njene prste kako steže predmete. Sa zatvorenim očima razlikovao je bejzbol loptu, meku sunđerastu lopticu i tvrđu lopticu.

– Definitivno je čudno. S vremenom se navikneš – rekao je Tomas za Nju sajentist. Tačnost osjećaja dostigla je 64 odsto, iako Bauton napominje da se ona može poboljšati optimizacijom senzora.

Rehabilitacija kroz povezivanje

Tomas je tokom testiranja, putem udaljenog osjećaja, pomogao i Keti Denapoli (Kathy Denapoli), ženi s djelimičnom paralizom, da podigne i popije piće iz limenke.

– Zapravo je bilo prilično nevjerovatno, pomažeš nekome samo razmišljajući o tome – kaže Tomas.

Nakon nekoliko mjeseci treninga, snaga stiska Denapoli gotovo se udvostručila, što naglašava koristi koje premašuju standardne terapije.

Rob Tejlor (Rob Taylor) iz Inspajr fondacije (Inspire Foundation), dobrotvorne organizacije sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja se bavi poboljšanjem kvaliteta života osoba s povredama kičmene moždine putem istraživanja i tehnološkog napretka, vidi potencijal u socijalnoj i rehabilitacijskoj primjeni ovog moždanog implantata.

– Mislim da je to korisna opcija. Može biti prilično zabavno raditi s drugim pacijentima, možda sličnih iskustava. To može značajno doprinijeti kvalitetu života osobe – rekao je za Nju sajentist.

Etička pitanja

Bauton napominje da treba razmotriti šira etička pitanja i nada se dobijanju medicinskog odobrenja u narednoj deceniji.

– Ovo bi mogao biti novi način povezivanja ljudi na potpuno drugoj razini – kaže on.

Šira zabrinutost oko korišćenja takve tehnologije ipak ostaje.

– Je li dobro ili loše za društvo da ljudi mogu kontrolisati i osjećati kroz druge osobe – komentarisao je za Nju sajentist Harit Akram (Harith Akram) sa Univerzitetskog koledža u Londonu (University College London).