Anatomija političkog ormara: Slučaj Republike Srpske

Postoji nekoliko načina da procjenjujete političare. Možete analizirati njihove izjave, političke odluke, rezultate, javne nastupe, govor tijela, pa i način na koji komuniciraju sa biračima. A možete im, za promjenu, pogledati u ormar. Ne zato što je odijelo važnije od politike, nego zato što u javnom prostoru gotovo ništa nije sasvim slučajno, pa ni ono što političari oblače.

Ako je suditi po garderobi, politička scena Republike Srpske živi u nekoliko različitih modnih decenija. Neki su otkrili kežual, neki još pregovaraju s kravatom, a dobar dio političke elite vjeruje da je tamnoplavo odijelo dovoljan dokaz ozbiljnosti. Što bi bilo sjajno kada bi se politička kompetentnost prodavala u kompletu sa sakoom.

Milorad Dodik, zanimljivo, ima prilično raznovrstan garderober. Pored klasičnih odijela, tu su šalovi, prsluci, kožne jakne, sunčane naočare i opuštene kombinacije za sportske tribine. U modnom smislu, najzanimljiviji je kad se ne trudi da izgleda kao političar. Pomalo biznismen na vikendu, pomalo navijač iz prvog reda, a sunčane naočare kao da poručuju: „Nisam inkognito, samo sam kežual.“

Draško Stanivuković, s druge strane, pripada generaciji koja zna da se politika danas vodi i u vertikalnom formatu. Patike, mladalački krojevi, pažljivo složene kombinacije. Ako Dodik izgleda kao da je slučajno svratio na utakmicu, Stanivuković ponekad ostavlja utisak da je i za spontani odlazak na kafu prethodno odobren vizuelni koncept.

Željka Cvijanović uglavnom ostaje u okvirima diplomatske elegancije, povremeno osvježene bojom. Svojevremeno je izjavila da nema stilistu i da mrzi peglanje. Jedna od rijetkih političkih izjava koja ne zahtijeva dodatno tumačenje. Jelena Trivić i Aleksandra Pandurević, svaka na svoj način, pokazuju koliko ženska politička garderoba ima više mogućnosti od muškog izbora između teget i tamnosive.

Nebojša Vukanović je posebna kategorija. Kod njega odjeća teško može postati glavna tema jer je obično nadglasa javni nastup. Nenad Stevandić, nasuprot tome, ostaje u sigurnoj zoni klasičnog službenog izgleda. Između njih dvojice stane gotovo cijela filozofija političkog odijevanja: jednom je garderoba sporedna, drugom je protokol dovoljan modni savjetnik.

U svemu tome postoji zanimljiva komunikacijska igra. Klasično odijelo priziva autoritet, kožna jakna opuštenost, patike mladost, a pažljivo izabrana boja može privući pažnju i prije nego što političar progovori. Ništa od toga, naravno, ne garantuje da će ono što slijedi biti vrijedno slušanja.

Moda je, uostalom, među rijetkim oblastima u kojima političar može promijeniti imidž za jedno popodne. Za promjenu političkih rezultata potrebno je nešto više od dobrog krojača.

U Republici Srpskoj politički pluralizam jedva preživljava, a modni je odavno slučaj za stečajnog upravnika.