Na današnji dan rođen Meša Selimović: Kako je zbog ljubavi izgubio sve i kako su nastala njegova najbolja djela

Mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović rodio se u Tuzli prije 115 godina, 26. aprila 1910. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke.

Filozofski fakultet u Beogradu Selimović je završio kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji bivše SFR Jugoslavije.

Nakon Drugog svjetskog rata Meša je živio i radio u Beogradu. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubio se toliko da nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku.

Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.

Sud Partije

Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, te je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno.

Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio intervenirati za brata.

Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.

– Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDBA-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.

Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima.

Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”. Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“.

„Tvrđava“

– Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.

Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobivao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao.

U Sarajevu je Meša radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971., penzioniran je i odselio se u Beograd.

Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH.

Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”. Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje.

Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”

Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.

Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“.

Mešine mudrosti:

– Tajna se duže pamti nego jasna istina.

– Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

– Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

– Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

– Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.