SVE SE PUŠI

Nije se ovih dana pušilo samo u kafanama u Republici Srpskoj.

Sve se pušilo i u Narodnoj skupštini, i to zbog zakona o zabrani pušenja. Rasprava o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima poslanike je podijelila kao da se, u najmanju ruku, odlučuje o sudbini svijeta, a ne o pepeljari. Jedni su dim branili kao svetinju, skoro pa kao kulturno-istorijsko nasljeđe. Kao stvar mentaliteta i folklora.

Drugi su spasavali zdravlje nacije. Jedni tvrde da ovi drugi brane dim, a da ovi prvi guše narod.

I svi tvrde da su u pravu. Kao i svaki zakon, i ovaj je u skupštinskim klupama odličan povod za svađu i prilika da se ukaže ko diše ispravno, a ko pogrešno. I ko, šta i gdje treba da puši. Ili ne puši.

Zabrinuli se poslanici za kladioničare, za ugostitelje, za narod koji, kako tvrde neki hercegovački narodni tribuni, ne puši nego duvani.

Pušio ili ne pušio u zatvorenom, narod se truje na otvorenom. Dovoljno je samo da otvori prozor. Za ono što udišemo danima, duvanski dim nam dođe kao inhalacija. Za to još niko da predloži rješenje ili zakon. Baš ih briga što se narod guši.

Ljut je narod da se sve puši. Kako i da ne bude. Poskupljuje struja. Samo deset odsto, kažu. Ma skoro pa neprimjetno, kao kad vam iz džepa svakog mjeseca nestane samo „malo“, pa se na kraju godine pitate ko vas je opljačkao, a da to niste ni primjetili. Da se naučimo skromnosti i štednji. Deset odsto nije mnogo, kažu, to je tek blagi trzaj. Kao kad vas lagano pecnu da znate da ste živi.

Ili bar priključeni. Deset odsto je nova mjera za umirivanje građana, dovoljno mala da se ne pali svijeća. Ali ipak se puši.

Ironija je u tome što struja nikad nije bila „političkija“. Ona je dokaz da neki sistemi rade samo protiv onih koji ga finansiraju. Dok jedni troše megavate, građani se uče novoj disciplini kako da ne ostanu u mraku uz sve veći račun. A moguće da je to i poenta. Nije problem u poskupljenju struje za deset odsto, problem je ta navika da nam gase svjetlo, a da mi zahvaljujemo što imamo utičnice. Dok ne počnu da se puše.

Opozicija, naravno, i očekivano galami, ali slab im napon. Kratki spojevi na sve strane. Nikako da nađu gdje je osigurač. Od kratkog spoja sve se puši.

Sve zajedno liči na improvizovanu trafo-stanicu: vlast diže napon, opozicija se zapetljala u kablove, kandidature iskaču kao varnice, a predlažu se i mjere kao da je u pitanju eksperiment.

Smiješno je sve do momenta dok ne shvatite da se dešava stvarno.

E, pa dešava se stvarno.

Ne brinite, stiže najnoviji set mjera gradonačelnika Stanivukovića. Neke su ideje prepisane, neke populističke i teško provodive, ali samo neka se snima i prave performansi. Možda bi zapravo trebalo mreže ukinuti i nekim starijim od 16 godina, a uvesti nam i uniforme da svi izgledamo isto dok mislimo različito ili nikako. Spremio je gradonačelnik i mjere protiv zagađenja, ali nisam sigurna da baš uvijek razlikuje smog od magle koju pokušava da proda. Ili je konačno pala ta magla, kako napisa neko na društvenim mrežama, koju nam godinama prodaju u Banjaluci i on i mnogi drugi, iz opozicije i iz vlasti i iz koalicije.

Dok se u Banjaluci sve puši od problema, prioritet su gradonačelniku neke druge, vrlo važne stvari. Kao da će svi problemi nestati ako se ugasi „vaj-faj“ i obuče ista uniforma, a sa ekrana nestane rijaliti.

Neće. I dalje će se sve pušiti. Od gradskih i prigradskih problema.

Kada se ugase cigarete u kafanama, spasiće se plućna krila, ali i dalje će se pušiti, recimo, od stanja u Šumama. Od motornih testera. Dok se poslanici raspravljaju o pušenju u zatvorenim prostorima, na otvorenim prostorima sve se puši. Od problema. Puši se sve, i u Elektroprivredi i u još nekim preduzećima. I sve dok plate ne budu rasle brže od računa, neće se disati lakše.

Ovdje se vodi borba ko će duže dimiti priču, da se neke velike istine manje vide od dima.

Zapalite zato, pušači, dok još možete.

Vi, nepušači, ipak nemojte disati duboko.

Ne preporučuje se. Pa vidite i sami.

Sve se puši.