SCENARISTI I REŽISERI

Ako je politika pozorišna predstava, kako mnogi vole reći, onda je ova naša ušla u fazu teške improvizacije, ali sa ozbiljnim i sve glasnijim suflerima. Ako je politika film, kako opet neki vole reći, tu niko ne želi da bude statista. Svi hoće da pišu, režiraju i, po mogućnosti, da igraju glavne uloge. Zato često i dobijemo projekte bez pravog producenta, sa viškom ega i manjkom smisla.

Zavjesa se podigla onog trenutka kada je SDS, onako kao iz vedra neba, potpuno mirno saopštio da je predsjednički kandidat za izbore koji slijede Branko Blanuša. Ignorišući tako činjenicu da su dirnuli u tuđi scenario. Nije problem u imenu. Problem je u scenariju. Kako reče Draško Stanivuković, lider pokreta koji se više vrti u krug nego što se kreće, problem je u „banjalučkom scenariju“. Jer Draško Stanivuković ne voli kada mu se neko petlja u radnju bez konsultacija.

Stanivuković je negdje između dvije konferencije i tri statusa na mrežama izgleda shvatio da SDS ovu predstavu režira i snima bez njega u glavnoj ulozi. A, Stanivuković nikako ne voli epizode.

On voli krupni kadar, reflektore i naraciju u prvom licu jednine. Stanivuković voli da bude glavni glumac i režiser, a ponekad i scenarista koji jedini ima pravo na improvizaciju.

Zato je Blanuša postao više od kandidata. Postao je okidač. Ne politički, već emotivni, onaj što mu je udario na sujetu. Blanuša je postao simbol uvrede, ne političke nego lične. A kad Stanivukoviću povrijedite sujetu, tad scenariji prelaze u dramu.

SDS je, po starom dobrom običaju, pokušao da pokaže ozbiljnost. Objavili su Blanušino ime i rekli „idemo dalje“ i, naravno, kao i obično pomislili da je to dovoljno. Vrlo neoprezan i nepromišljen sukob sa Stanivukovićem, koji je, ne zaboravimo, podržao Blanušu u ključnom momentu, ne očekujući očito takav Blanušin izborni skor.

Ne računaju da u Banjaluci politika ne igra šah nego rijaliti. A u rijalitiju se scenariji pišu u hodu, savezi traju kraće od pres-konferencije na kojoj se objavljuju, a uvrijeđenost je politička valuta.

Da zaplet bude još dramatičniji i potpun, pobrinuo se Dejan Kojić, koji je hitno zatražio da Stanivuković zakaže sastanak Pokreta , i to zbog poteza SDS-a. Hitno, jer se u ovoj predstavi sastanci zakazuju tek kad se odluke već puste u eter. To je taj novi politički metod: prvo saopštenje, pa dijalog. Ako bude vremena. To vam je opozicija: ansambl bez režisera, ali sa viškom ambicije.

U ovim političkim predstavama često se negdje u pozadini kadra pojavi i Beograd. Nekad kao producent, nekad kao savjetnik, a nekad samo kao onaj tihi glas suflera koji kaže: ovo prepravi, ovo izbaci, ovo ostavi. Uticaj se ne vidi baš uvijek, ali se osjeti — u izboru kadrova i tajmingu odluka, u tome ko dobija glavnu, a ko sporednu ulogu.

Istovremeno se o nekim „banjalučkim scenarijima“ bez dlake na jeziku oglasila i Sanja Vulić. Bez uvijanja je sasula u eter ono što svi znaju, ali o čemu se u njenoj partiji u javnosti ćuti - to da su se pojedini koalicioni partneri i gradski funkcioneri u Banjaluci umislili, uljuljkali i da ništa nisu ispoštovali. Nije tu bilo ni metafore ni rukavica. Bila je to dijagnoza javno izrečena bez anestezije za one kojima je upućena. A, bome, ih se dosta pronašlo. Jer kad stranački sistem ne zakaže, mora to jednom neko da kaže naglas. Iako će se baš onaj kome je upućen praviti da nije čuo. To je taj banjalučki scenario. Rečen po dobojski.

I tu je možda najveća ironija. Svi se ponašaju kao da kontrolišu priču, a zapravo su zarobljeni u njoj. Jer kad politika postane scenario bez jasnog kraja i poruke, jedino je sigurno da će se ista scena na istom mjestu ponavljati bezbroj puta, samo sa sve manje strpljenja i još više sujete.

Dok se opozicija bavila ko je koga preskočio vlast je obilježila 100 dana vlade.

Odličan scenario i režija ove političke retrospektive.

Okrugla cifra dovoljno velika za do sada neviđenu pres-konferenciju, ali još uvijek dovoljno mala da se mnogo toga ne mora objašnjavati. U tih sto dana stalo je mnogo riječi, rezultata, planova, ali i ozbiljna količina uvjeravanja da je ta stabilnost sama po sebi uspjeh.

Sve je bilo pod kontrolom. Poruke odmjerene, a odgovornost pažljivo raspoređena.

Do detalja osmišljeni i scenario i režija. Ton ozbiljan, ministri zamišljeni, premijer optimističan i dalje drži klapu i viče: akcija. Svi su u ulozi odgovorne vlasti. Neke su scene već unaprijed snimljene, nekim se završetak piše van ovog seta, ali optimizma ne manjka. Ide drugi čin.

I tako, odavno je ovo sve ovdje prestala biti borba ideja -to je borba scenarista. Završnica je uvijek rezervisana za publiku. Za narod koji gleda iste predstave sa istim glumcima godinama, sa istim zapletom i neizvjesnim raspletom. Svaka nova sezona obećava preokret, scenario se mijenja, ali glumci isti.

Zavjesa i dalje ostaje podignuta. Publika ionako već zna kraj, kao i to da se loša predstava može pogledati samo jednom.

Trenutno je pauza.

Spremite se za drugi čin.