Srbija i revolucija: Spremaju li se nemiri?

Šef države Aleksandar Vučić i šef policije Ivica Dačić u jučerašnjim oglašavanjima imali su dvije zajedničke teze - okupljanje studenata na protestima u Srbiji nije prijavljeno, odnosno krši se zakon.

Teoretičari revolucija u ovome vide obojene elemente. Makar oni bili i lažni simptomi, teorijski se uklapaju u šablon. Istom mjerom pretpostaviti se može kretanje i vlasti, kao i kretanje protesta. Zašto je baš bitna napomena u održavanju protesta bez odobrenja važna u svemu, može se lako objasniti.

Najveći ruski politikolog ovog vijeka Sergej Kara-Murza u svojoj knjizi "Izvozi revolucija" pod plišanim djelovanjem objašnjava da su okupljanja velikih razmjera, a bez prijavljivanja nadležnim institucijama, polazna tačka za obojene revolucije (ako revolucija postoji u demokratiji).

Ovom tvrdnjom vodi se i ideolog plišanih revolucija Džin Šarp u svom priručniku "Od diktature do demokratije". Naime, nenasilne revolucije podrazumijevanju postepeno nagrizanje sistema vlasti i zakona. Početak su protesti koji nisu prijavljeni, a čiji skupovi se mogu organizovati, a da u startu ne budu razbijeni.

Osjetljiva pozicija vlasti u Srbiji nakon tragedije u Novom Sadu koja je inicijalno podstakla studente na okupljanja, dala im je mogućnost da prvi veliki skup održe bez obraćanja nadležnim institucijama. Formalno prekršili su zakon, a to je otvorilo novi prostor djelovanja. Može li žandarmerija ili bilo ko drugi razbiti studentska okupljanja? Teško. Jer ako to nije dozvoljeno, kako je moguće da su se okupljanja održavala prije. Svaki napad na okupljene od strane policije izazvao bi revolt i onih pritajenih posmatrača.

To je ujedno i prvi korak stihijskog urušavanja pravnog sistema bilo koje države. Na ovo se nadovezuje i "ustav" za rušenje vlasti Džina Šarpa, ugladnog profesora i dugogodišnjeg instruktora u CIA. On naglašava kao krucijalni element obojenih revolucija njihov nenasilni karakter. Država ima poluge moći koji se ogledaju kroz policiju, vojsku i obavještajne strukture. U čvrstim vlastima gdje lideri ove tri sfere drže pod svojim uticajem, nemoguće je voditi nasilne akcije.

Zbog toga Šarp naglašava obavezu nenasilnih akcija jer bi u protivnom poraz za aktiviste bio neminovan. Logično je da ovaj "ustav" revolucija star 35 godina i već korišten u Srbiji daje smjernice i za vlast. Prosto rečeno, vlastima su potrebni nemiri da se obračunaju sa protestima. Tu ujedno dolazimo i do jučerašnjih izjava koje pomalo naslućuju pravac djelovanja. Zakon se krši, bezvlašće nije dopušteno. To je inicijalna kapisla za reakciju.

Ako zaista pomislimo da bi se vlast u Srbiji okrenula nasilnom obračunu, moramo se vratiti i koju deceniju unazad. Istorija je cikličan proces koji u ovoj situaciji počinje 9. marta 1991. godine i velikim protestima opozicije u Beogradu. Tada su vodeni topovi i policija razbili demonstrante koji su jurišali pred Vukom Draškovićem. Ono sa čime se tada suočio Slobodan Milošević, suočava se i Aleksandar Vučić. Masovnost protesta prevazilazi reakciju vlasti koja ne bi dovela do žrtava, a žrtve kasnije uvijek budu temelj za buduće obračune.

Daleko od toga da studenti učestvuju u obojenoj revoluciji u Srbiji. Mada, do sada viđeni elementi pokazuju obrise priručnika za djelovanje u cilju smjene vlasti. Daleko i od proizvoljnih tumačenja i smještanja posljednjih događaja u kontekst, ali nesporno je "već viđeno" u čitavoj priči.

Tu se vraćamo i na teoriju "društva spektakla". Ljudi vole takva dešavanja. Možda ne vole pretjerano učestvovati u njima, ali su vjerni posmatrači. Međutim, nasilje koje nije daleko veoma brzo od spektakla dovodi do osuda. Nemiri i nasilje bili su i ranije kažnjavani od strane naroda u nekoliko navrata za posljednjih 10 godina. Ako je recept dobar, zašto ga ponovo ne pripremiti. Zbog toga je legitimno pitanje za postaviti: Očekuju li se u Srbiji nemiri većih razmjera?