Skeniranje izbora: Iluzija o maloj izlaznosti i dominacija SNSD

Po završetku izbora u Republici Srpskoj u javnosti su se izdvojila dva dominantna utiska — apsolutna pobjeda SNSD-a i priča o navodno maloj izlaznosti. Prvi utisak je potpuno tačan. Drugi, međutim, nema gotovo nikakvo uporište u činjenicama i deluje kao još jedan pokušaj opozicije da skine odgovornost sa sebe.

Kada sam prije dva mjeseca razgovarao sa jednim opozicionim političarem, samouvjereno mi je poručio: „Skeneri su ključni za promjene“. Nisam mogao znati koliki će tačno biti njihov efekat, ali sam znao da presudan biti ne može. Rekao sam mu tada da skeneri nisu ključ i da se na njih ne treba slijepo oslanjati. Ispostavilo se da sam bio u pravu - opozicioni lideri su ponovo čekali da neko ili nešto umjesto njih dobije izbore.

Ovo su novi poslanici: Pogledajte ko po trenutnim rezultatima ulazi u NS RS

Rezultat je takav kakav jeste. SNSD je ostvario možda najubjedljiviju pobjedu do sada, a apsolutni pobjednik ovih izbora je Milorad Dodik. To jednostavno treba reći, bez potrebe za pretjeranim umotavanjem. Pokazali su još jednom kako se rade izbori, kako se brine o sopstvenom članstvu, kakve se poruke šalju biračima i tu bi svako produbljivanje analize bilo suvišno.

Sada se u opozicionim redovima dramatično pitaju šta se to dogodilo. Nije se dogodilo ništa neočekivano - samo ih je pogodila realnost. Četiri godine su sastavljali vlast koju nisu osvojili i dijelili funkcije koje im ne pripadaju, da bi se u tim istim podjelama i sami razjedinili. Umjesto da su nakon lošeg rezultata 2022. godine zasukali rukave, ojačali stranačku infrastrukturu i izašli među ljude, mnogi od njih su izabrali salonsku politiku. Posljednjih godinu dana su se nadali da će im skeneri ispraviti sve gluposti — od poprilično bijednih očekivanja da će Dodik biti uhapšen, do međusobnih sabotaža i borbe za fotelje.

Cvijanović reizabrana za srpskog člana Predsjedništva BiH, osvojila 288.606 glasova

A onda su pojedini, nakon izbora, krivca pronašli - ni manje ni više nego u narodu. Pa će od tog istog naroda kojeg preziru u budućnosti tražiti glasove. Pojedini tvrde da su promjene nemoguće bez velike izlaznosti, dok razni analitičari ovakav ishod svode na priču o „letargičnom društvu“ i sve prebacuju na apstinente. Hajde da vidimo kakva je to računica i tih stručnjaka i tih opozicionara.

Prema zvaničnom biračkom spisku, u Republici Srpskoj pravo glasa ima oko 1.2 miliona ljudi. Svako iole pismen zna da je to demografski nemoguće i da je realan broj birača uvrh glave oko 800.000.

Koliko su glasova osvojili ministri na nivou BiH: Amidžić ubjedljivo prvi, Hurtić na začelju

Na ove izbore je, prema podacima CIK-a i tih istih skenera (dakle, bez fiktivnih i preminulih), izašlo 571.000 birača. Kada se to stavi u odnos sa realnim brojem stanovnika, izlaznost je oko 70%. To je cifra koja je na evropskom nivou.

Dakle, problem nije u maloj izlaznosti, nego u onome što je biračima ponuđeno. SNSD jeste nastupao sa pozicije moći, ali ta pozicija nije ništa drugačija nego posljednjih 20 godina — pa su opet ostvarili rezultat koji je iznenadio i njih same. Drugim riječima, građani na drugoj strani jednostavno nisu vidjeli ništa zbog čega bi izašli i glasali za promjene.

U protekle četiri godine imali smo toliko razjedinjenu opoziciju da se više nije znalo ko sa kim razgovara, a ko koga ruši. Ušavši u izbornu godinu, došli smo u bizarnu situaciju da tri-četiri mjeseca pred izbore niko nije znao ko je kandidat za predsjednika. Da stvar bude apsurdnija, Branko Blanuša je na partijskim organima glasao sam protiv sebe, Vukanović i Petrović su ga optuživali za izdaju, Stanivuković mu predlagao da se povuče, dok je Jelena Trivić sve vreme kalkulisala ne bi li se nekako domogla premijerske nominacije.

I niko iz te opozicije danas neće da se zapita: čime je to Branko Blanuša trebalo da ulije povjerenje - ne neopredijeljenima, nego sopstvenim biračima?

Skeneri jesu onemogućili manipulacije, ali je opozicija ta koja je neopredijeljene ostavila kod kuće ili ih svojim ponašanjem prevagnula ka SNSD-u.

Tužno je gledati partijske lidere i buduće poslanike koji sopstvenu nesposobnost opet prebacuju na građane. I oni, zajedno sa dežurnim Tviter stručnjacima i analitičarima, na narod i dalje gledaju s visine - bez ikakvog dodira sa realnošću, zatvoreni u balonu svojih istomišljenika i ideja koje agendaški pokušavaju da nametnu. I što je najtužnije - oni će to nastaviti da rade i naredne četiri godine.

One koji im donose pobjede će nastaviti da guraju u zapećak, krešući im krila da bi oni sačuvali sitne fotelje. Ući će u novu krug samoobmane i negiranje onog što se oko njih dešava. A poneki dobar rezultat na lokalnim izborima nekih lokalnih funkcionera će im dati novu dozu lažne nade da ostanu u tom mrtvom zanosu da će neko ili nešto umjesto njih promijeniti sve.