Perica Đaković: Evropa zdaj - ko je veći a ko manji Srbin pitanje je sad

Zaista mi je izgledalo smiješno pratiti naš parlament gđe su se pojedini poslanici takmičili da dokažu svoje pripadanje srpstvu, a ko je išlo još iz osnovne škole kada su kako rekoše predavali đeci nekim političkim “liderima” Srba u Crnoj Gori. To pravdanje me je podsjetilo na onu narodnu “Ko o čemu vojnik o skraćenju, a neke dame o poštenju”. Išlo se dotle u odbrani partijskih odluka da se tvrdilo kako je ipak njihov lider, igrom slučaja je to premijer, najveći Srbin, a u odnosu na njega svi ostali su „male mace“. Nisam znao da je pripadanje jednom narodu nekome toliko bitno da bi se dokazalo da je put ka EU najispravniji i da bi usvajanje narodne zastave iz 1905. godine narušilo naše liderstvo ka Briselu.

Da li Evropskoj uniji smeta da imamo narodnu trobojku, upitao sam akademika, profesora dr Darka Tanaskovića, čovjeka koji je predstavljao našu zajedničku državu u Turskoj, Vatikanu i Malti, pa i u Unesku. Iskusni diplomata mi je na to pitanje odgovorio:

“Rasprava u Skupštini o predlogu da se, uz zvaničnu državnu zastavu, u službenu upotrebu vrati i tradicionalna trobojka, izneti argumenti i ishod glasanja odlična su potvrda ispravnosti i paradigmatična ilustracija davnašnjeg zapažanja koje mi je izneo Pjer Morel, jedan od najuglednijih francuskih ambasadora novijeg vremena.

Predstavljao je svoju zemlju, pored ostalog, u Kini, Rusiji i pri Svetoj Stolici, a bio je i predstavnik EU za Srednju Aziju. Morel nije poricao da su zahtevi koje Brisel postavlja pred kandidate za članstvo u EU često selektivno neprincipijelni, a odluke o njihovoj ispunjenosti prevashodno politički motivisane. Rekao je, međutim, da se i kod država kandidata zapaža da njihove političke elite, s jedne strane, katkad ne razumeju šta je stvarno važno ispuniti, pa hrle da ispune i neke nepostojeće zahteve, a ne ispunjavaju ili nisu kadre ispuniti one suštinske ili, pak, pod izgovorom da moraju odgovoriti nekim evropskim očekivanjima, čine ili ne čine nešto što pripada domenu unutrašnje politike i motivisano je razlozima koji nemaju nikakave veze sa briselskim kriterijumima.

U raspravi o trobojci niko od onih koji su se izjasniji protiv njenog vraćanja nije objasnio zašto bi takva odluka bila smetnja na putu ka EU, verovatno zato što to i nije lako učiniti. Ili je po sredi nešto što nema veze sa EU, već sa nekim domaćim ideološkim opterećenjima, a prikazuje se kao da bi moglo negativno uticati na process evrointegracije”.

Dakle, po iskusnom diplomati, a uz dužno poštovanje svih, više vjerujem ipak njegovom znanju i iskustvu nego nekim našim poslanicima, koji su pošto poto u Skupštini čak i vatreno branili svoga vođu, pa ispade ona narodna “što ga brani kad ga ne odbrani”. Ali, čudno je da su branili i svoju pripadnost SPC-u, vjerovatno ne znajući onu iz Jevanđelja “Ne posipaj se pepelom”! Malo mi je čudno bilo da su iz klupa PES-a protiv istorijske trobojke bili I ljudi koji su u taj politički subjekt preletjeli ili uletjeli predstavljajući nam se kao veliki vjernici i Srbi. Ne znam kako će njihova savjest prihvatiti i okolina reagovati na njihove odluke da im je bliži Brisel nego zastava pod kojom su narodi Crne Gore branili svoju državu i svoje dostojanstvo, kako će proći na izborima koji nam se neminovno približavaju. Potez Milana Kneževića bio je, što bi mi rekli, njeska ili vam navlakuša da u parlamentu, i ako je bio lijep sunčan dan, da u tom domu padne snijeg vjerovatno da bi po onoj narodnoj ispalo “da svaka zvjerka pokaže svoj trag”.

Ovoga puta tasteri su pokazali jasno ko šta i kako ko misli, a narodu ostaje da zapamti i prisjeti se toga prilikom narednog glasanja. I ako su neki, a što je razumljivo, i politički legitimno pokušali da isprovociraju političke protivnike navodnom “brakorazvodnom parnicom “ period koji je pred nama će to najbolje potvrditi ili demantovati. Da podsjetim da je i mitropolit Amfilohije bio za Evropsku uniju ali ne po svaku cijenu, već da mi kao istorijski narod tamo ponesemo svoju tradiciju, pismo i svoje znamenje i tako obogatimo EU.

A da imamo šta, pokazuju serdar Vukotić i njegovi junaci sa Mojkovca, đeneral Blažo Bošković, Marko Miljanov, a da ne spominjem najvećeg među nama Njegoša, koji je svojevremeno zadivio baš tu Jevropu, a kad smo kod njega pojedini poslanici bi trebalo da se prisjete one njegove “Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive do vijeka”!

Perica Đaković