Četiri godine SVO: Kako je zapad isprovocirao sukob u Ukrajini - hronologija krize

Na današnji dan prije četiri godine Rusija je pokrenula Specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini. Međutim, sukobi su krenuli mnogo godina prije i akcija Rusije bila je iznuđena reakcija na ono što se dešavalo na istoku Ukrajine.

Zapadni mediji pokušavaju SVO da predstave kao "agresiju" i ničim izazvan potez Rusije. Ipak, sukobi su buktali mnogo godina prije - počeo je prevratom i državnim udarom koji je krenuo krajem 2013., a okončan 22. februara 2014. kada je smijenjen legitimno izabrani predsjednik Viktor Januković.

Od tada, pa sve do danas, kompletan "zapad" naoružava Ukrajinu, šalje milijarde dolara, sankcioniše Rusiju, prave biolaboratorije, odbijaju da poštuju sporazume (Minsk 1 i Minsk 2), izbacuju i sankcionišu ruske i bjeloruske sportiste, ukida se sva kultura koja ima dodira sa Rusijom. Moskva i njeno rukovodstvo su stalna meta pokušaja satanizacije. Putin, ali i čitava Rusija porede se sa nacistima, progone se svi koji misle drugačije od nametnutih narativa zapada. Za ove četiri godine došli smo u paradoks da oni koji su dali najveću žrtvu u borbi protiv Hitlera i mračnih sila nacifašista budu označeni kao nacifašisti.

Ovo što danas gledamo nije sukob Rusije i Ukrajine, nego sukob Rusije sa političkim zapadom. Njemcima, Francuzima, Britancima i drugima nije bitna ni Ukrajina, ni ukrajinski narod, nego samo da vide Rusiju na koljenima. To bi bila njihova osveta upravo za Drugi svjetski rat.

To nije samo vojni, nego i jedan sveopšti rat. U njemu smo vidjeli kolika je moć medija, kako žarište u jednoj državi može da utiče na čitav svijet. Svjedoci smo da je taj sukob bio pokretač novih geopolitičkih preslagivanja.

I ovo što gledamo danas pripremano je dugo. Ne treja četiri, nego skoro 13 godina.

Kako je sve počelo?

Protesti koju su izbili u centru Kijeva krajem novembra 2013. godine bili su reakcija ukrajinske opozicije na odluku predsjednika Viktora Janukoviča da obustavi pregovore o sklapanju Sporazuma o pridruživanju između Ukrajine i Evropske unije. U suštini, koraci ka „pridruživanju“ prekinuti su zbog stava ukrajinskih poslovnih krugova koji su saopštili da će sporazum sa EU ugroziti ekonomske odnose sa Rusijom, osnovnim spoljnotrgovinskim partnerom Ukrajine. Osim toga, država nije imala sredstava za prelazak na evropske trgovinske standarde.

Međutim, prozapadna opozicija nije bila zadovoljna odlukama koje je donijela vlast, pa su se 21. novembra 2013. godine na Trgu nezavisnosti u centru Kijeva počeli okupljati demonstranti sa sloganima koji podržavaju asocijaciju sa EU i protive se saradnji sa Rusijom. Kijevski administrativni sud zabranio je demonstrantima da postavljaju šatore na Trgu nezavisnosti, ali oni su ignorisali tu odluku.

Pregovori policije i demonstranata

U noći 30. novembra 2013. godine pripadnici ukrajinske specijalne policijske jedinice „Berkut“ započeli su pregovore sa učesnicima akcije zbog potrebe da se oslobodi centar Kijeva, ali demonstranti su gađali policiju kamenjem, flašama i bakljama. Bezbjednosne snage su protjerale demonstrante sa Trga, ali su se nakon toga na društvenim mrežama pojavile glasine o „djevojci koju je ubila policija“ i o „pretučenoj djeci“, iako te noći niko nije umro, a među privedenim osobama i žrtvama sukoba sa „Berkutom“ uglavnom su bili odrasli muškarci.
Već 1. decembra u centru Kijeva počelo je masovno okupljanje pristalica opozicije iz zapadne Ukrajine. Radikali koji su bili na strani „Evromajdana“ okupirali su nekoliko administrativnih zgrada u centru Kijeva i pokušali su izvedu napad na zgradu administracije predsjednika.

Oni su više od dva sata tukli nenaoružane policajce, a to su na kraju zaustavile jedinice „Berkuta“. Od početka decembra 2013. do sredine februara 2014. godine demonstranti su nekoliko puta pokušali da zauzmu vladin kvart i ulice koje vode ka Trgu nezavisnosti, ali su odstupali pred policijskim snagama.

"Apel" za pomoć Zapadu

Tada su se lideri „Evromajdana“, poslanici Vrhovne rade — Arsenij Jacenjuk, Oleg Tjagnibok i Vitalij Kličko obratili zapadnim zemljama sa zahtjevom da uvedu sankcije protiv Ukrajine. Pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Viktorija Nuland lično je posjetila Kijev 11. decembra. Tom prilikom je razgovarala sa demonstrantima.

Krajem decembra, situacija u ukrajinskoj prestonici se privremeno stabilizovala, jer demonstranti nisu bili dovoljno jaki da u tom momentu preuzmu vlast. U januaru 2014. godine pod pritiskom zapadnih zemalja Viktor Janukovič je ušao u pregovore sa liderima opozicije sa predlogom da se stvori koaliciona vlada.

Situacija se pogoršala 18. februara 2014. godine, kada su demonstranti, uprkos tekućim pregovorima, pokušali da zauzmu vladin kvart, ali ih je policija spriječila u tome. Sljedećeg dana pristalice opozicije počeli su sa masovnim napadima na zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Ukrajine i Službe bezbjednosti u zapadnoj Ukrajini.

Dvadesetog februara članovi „Samoodbrane Majdana“ ponovo su pokušali da upadnu u zgradu predsjedničke administracije, a nepoznati snajperisti su otvorili vatru kako na članove „Samoodbrane“, tako i na policiju. Pretpostavlja se da su snajperisti pucali iz zgrada hotela „Ukrajina“ i konzervatorijuma koji su bili pod kontrolom demonstranata.

Prilikom tog napada poginulo je nekoliko desetina osoba.

Viktor Janukovič potpisao sporazum

Zbog eskalacije nasilja, Viktor Janukovič, uz posredstvo ministara spoljnih poslova Njemačke, Poljske i Francuske, potpisao je sporazum koji je uključivao prekid nasilja, amnestiju, ustavnu reformu i prevremene izbore. Međutim, predstavnici pokreta „Desni sektor“ i „Samoodbrane Evromajdana“ izjavili su da im sporazum ne odgovara i obećali su da će nastaviti sa uzurpiranjem vlasti.

Uoči napada na zgradu predsjedničke administracije Viktor Janukovič je napustio Kijev i otputovao u Harkov. Demonstranti su 22. februara zauzeli vladin kvart. Tada je opozicija inicirala hitan sastanak Vrhovne rade. Radikali su prijetnjama prisilili nekoliko desetina poslanika da dođu u zgradu Parlamenta, kako bi obezbijedili kvorum i zatražili ostavku predsjednika države.

Za predsjednika Vrhovne rade izabran je član „Narodnog fronta“ Aleksandar Turčinov, koji je sa te pozicije smijenio predstavnika „Partije regiona“ Vladimira Ribaka.

Istovremeno, Viktor Janukovič izjavio je da on ne namjerava da podnese ostavku, ali ga je Vrhovna rada optužila „da se na neustavan način sam povukao sa dužnosti“ i raspisali su prevremene izbore. Aleksandar Turčinov je sljedećeg dana izabran za vršioca dužnosti predsjednika Ukrajine.

Referendum na Krimu

Odluka novih ukrajinskih vlasti da ograniče upotrebu ruskog jezika i prava etničkih Rusa u Ukrajini dovela je do masovnih nemira na tom poluostrvu. Vlasti Krima organizovale su referendum kako bi otklonile zabrinutost lokalnog stanovništva i odredile budući status regiona.

Vrhovni savjet Autonomne Republike Krim, kao i gradsko vijeće Sevastopolja, usvojili su 11. marta 2014. deklaraciju o nezavisnosti regiona i grada, dok su 15. marta na Krimu održani mitinzi podrške referendumu na poluostrvu.

Kao posljedicu nemira u Ukrajini početkom 2014. godine i svrgavanja legitimno izabrane vlasti, krimski parlament je za 30. mart 2014. raspisao referendum o budućem statusu Krima. Poslanici su izglasali da se raspusti trenutna regionalna vlada, koja je podržala nove privremene vlasti u Kijevu, i da se na referendumu odlučuje o tome da li da Krim ostane autonomna republika u Ukrajini ili da bude nezavisna država ili dio Rusije.

Stanovnici Krima su tada donijeli istorijsku odluku da se vrate Ruskoj Federaciji i ponovo budu njen sastavni dio. Na referendumu je "za" glasalo skoro 97 odsto birača u toj oblasti i više od 95 odsto u Sevastopolju.

Ruski predsjednik Vladimir Putin 18. marta potpisao sporazum o ujedinjenju Krima sa Rusijom, a Federalna skupština Ruske Federacije je taj dokument usvojila tri dana kasnije.

Početak sukoba na istoku tadašnje Ukrajine

Borbe u istočnoj Ukrajina počele su sredinom aprila 2014. godine, kada je odred pod vođstvom Igor Girkin, poznatog i kao Strelkov, zauzeo Slavjansk. Tadašnji vršilac dužnosti predsjednika Turčinov 7. aprila pokrenuo je „antiterorističku operaciju“ (ATO) s ciljem uspostavljanja „ustavnog poretka“ na istoku zemlje.

Taj akt tadašnjeg vršioca dužnosti predsjednika bio je povod proruskim jedinicama da krenu u zauzimanje gradskih i mjesnih administrativnih objekata širom gradova u Donbas — prvi je bio upravo Girkin sa zauzimanjem Slavjanska.

Nakon prve faze sukoba potpisan je Minski sporazum, koji je nakratko zaustavio borbe. To nije dugo trajalo, a sukob je ušao u najžešću fazu 1. jula, kada je novoizabrani predsjednik Petro Porošenko donio odluku o prekidu primirja i najavio opsežnu ofanzivu.

Od tada, pa sve do danas traju sukobi u Ukrajini, koji su odnijeli milione života, i doveli do raseljenja više miliona stanovnika.

Masakr u Odesi

Svakako ne može da se ne spomene ono što zapadni mediji ignorišu.

U maju 2014. godine, pristalice državnog udara i ukrajinski nacionalisti zapalili su Dom sindikata u Odesi, gdje su se krili predstavnici "antimajdana". U tragediji je tog dana poginulo 48 ljudi, a više od 250 je povrijeđeno.

Nacionalisti su dokrajčili ljude koji su skočili iz zapaljenog Doma sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine, rekao je za RIA Novosti Igor Nemodrug, antimajdanski aktivista koji je bio svjedok tragedije.

"Odozgo je pucao 'Desni sektor', a odozdo je bilo vatre. Izlazio je dim. Vidjeli smo kako su ljudi počeli da iskaču sa centralnog stepeništa. Sve to se dešavalo pravo pred mojim očima. I srušili su se na asfalt, gdje su se još uvijek kretali. Članovi 'Desnog sektora' su im pritrčali i dokrajčili ih", naveo je Nemodrug.

Prema njegovim riječima, pristalice Majdana nisu samo dokrajčile ljude koji su bježali od požara, već su i spriječile vatrogasce da ugase zapaljeni Dom sindikata.

"Gledali smo, lično sam gledao, kako stižu vatrogasna vozila, počinju da razmotavaju crijeva, a oni dotrče i probuše crijeva. To jest, nisu im dozvolili da ugase požar", dodao je.

On je takođe naveo da policija nije ništa preduzela tokom tragedije u Domu sindikata.