NE PADA SNIJEG DA POKRIJE BRIJEG, VEĆ...

Nedavno, ničim izazvana odluka predsjednika države Jakova Milatovića da posthumno odlikuje blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija izazvala je, po mnogima (ne)očekivanu mini-lavinu u stilu izreke:

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag.“

Ovo nije samo moje mišljenje, već i očigledan stav velikog broja poštovalaca lika i djela mitropolita Amfilohija. A njih, vidimo, nije malo – sjetimo se samo veličanstvenih litija na čijem je čelu stajao, predvodeći narod u buntu protiv otuđene vlasti. Slobodno možemo reći da je režim srušen upravo tim litijama. Da je tako, potvrdio je i sam bivši lider, onaj koji je planirao da napravi svoju crkvu – napravivši tada, za sebe i svoje poštovaoce, jednu od najlošijih političkih procjena: izazvao je narod, crkvu i čovjeka koji mu je, ne tako davno, značajno pomogao da odigra političku utakmicu ‘96. godine, nakon razlaza s prijateljem koji ga je doveo u izvršnu vlast.

Upravo ti veliki sljedbenici lika i djela tog "gospodara" – kako su ga i sami često oslovljavali – primakli su se bliže njegovim skutima i, izgleda, upecali se na "mamac" koji je, možda i nesvjesno, postavio mlađani predsjednik. Predsjednik koji je u direktnom duelu svrgnuo „gospodara“ sa trona – ne toliko svojim programom, koliko odlučnošću mitropolitovih sljedbenika, koji su presudili odnosom 60 prema 40 procenata.

Zar to nije bio dovoljan znak šta narod zaista misli o tridesetogodišnjoj vlasti – ogrezloj u korupciji, kriminalu i spremnoj da, radi interesa, izda i prve prijatelje, kumove i političke saborce?

Kao što je jednom rekao panonski mornar Đorđe Balašević

„A vlast je vlast“,

zaboravljajući prethodni refren iste pjesme:

„A čast je čast.“

Da sad i ne pominjemo Marka Miljanova – dovoljno je i ova Đoletova pjesma, posebno onaj tužni stih koji kao da niko više ne čuje:

„A sve po zakonu.“

Interes je, gospodo moja, nažalost, nadvladao sve zakone po kojima su se ponosili Crnogorci – počev od Svetog Petra Cetinjskog, preko Marka Miljanova, Njegoša, pa sve do mitropolita Amfilohija. Nesumnjivo najobrazovanijeg među nama, kome oni koji danas osporavaju predsjednikovu odluku da ga nagradi – nisu ni do članka, a kamoli do koljena.

Oni koji mu sada žele osporiti i crnogorsko porijeklo, njemu – koji je rođen u Barama Radovića, prve časove pismenosti sticao u manastiru Morača, odbio državnu stipendiju Blaža Jovanovića, i školovanje nastavio u Beogradu, Parizu, Atini… Dosegao je vrh – ne samo unutar pravoslavlja. Njega nije cijenila samo pravoslavna crkva; i sam Vatikan ga je smatrao jednim od najvećih intelektualaca hrišćanstva svoga vremena.

Bio je čovjek koji je ispunio svoje dječačke snove. Jedan od njih – kada je kao mladić, prolazeći Podgoricom, rekao da taj grad zaslužuje da ima dostojan hram.

I to što je rekao – ostvario je.

U Podgoricu je doveo najznačajnije pravoslavne episkope sa svih strana svijeta. Da se ne poklone njemu – već Crnoj Gori, koju je od gotovo potpunog bezbožništva (kako ju je zatekao 90-ih) ostavio duhovno obnovljenu. Do posljednjeg dana svog ovozemaljskog hoda, nije napuštao narod. Nije tražio posebne tretmane, nije želio da se liječi van Crne Gore. Vjerovao je bez rezerve tadašnjem zdravstvenom sistemu i ljudima koji su ga vodili.

Uprkos svojoj strogoći, bio je toliko blag da su ga djeca zvala „Đedo“ – a tako nazivaju samo one koji su im najmiliji.

I samo to – ako ništa drugo – dovoljno je da se pred njegovim imenom svaki Crnogorac pokloni.

Nikada nije propuštao priliku da, gdje god da se nalazio – u Beogradu, Parizu, Atini, Argentini, Rimu, Vatikanu – ponosno istakne da je Crnogorac, potomak vojvode Mine.

Zato je Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici mjesto gdje se i danas okuplja najviše vjernika. I tu, upravo tu, izabrao je da vječno počiva. Mjesto na koje, svakih nekoliko minuta, neko dođe da mu se pokloni.

Kao što reče Matija:

„Crna Gora je, pored Ostroga i Svetog Vasilija, dobila još jedno sveto mjesto – gdje narod dolazi kod Moračkog Jasnovidca da se pomoli i potraži utjehu!“

Zato, izgleda, odluka predsjednika Milatovića djeluje kao snježna mećava – na koju su neki, nošeni mržnjom, reagovali burno. I tako pokazali narodu, u čije se ime zaklinju, samo svoj pravi lik u ogledalu.

A za orden... došao on ili ne – Njegošev narod će na kraju dati svoj najvažniji sud.