CRNA GORA NIJE NA PRODAJU – POLITIČARI TRAŽILI, A MI SADA GLEDAMO

Kada sam sredinom oktobra od jednog prijatelja dobio dopis sa podacima Društva demografa i statističara Crne Gore – a on mi je napomenuo da se to najbolje može vidjeti na ulicama Podgorice i Budve, a ja dodao i drevnog Kotora – ukazao mi je na zabrinjavajući trend: domaće stanovništvo se iseljava, dok se, po njegovim riječima, turski i drugi muslimanski migranti masovno doseljavaju u Crnu Goru.

Rekao mi je tada da je saznao kako je to, zapravo, program koji sprovodi naše Ministarstvo vanjskih poslova, s ciljem povećanja procenta islamskog stanovništva u odnosu na domaće, većinsko hrišćansko stanovništvo Crne Gore, te da taj projekat navodno ima i podršku Vlade. U tom trenutku mi se činilo da moj prijatelj, koji je, između ostalog, i ugledan sveštenik – možda pretjeruje. Nažalost, posljednji događaji pokazali su da je bio u pravu.

Citiraću još jednu njegovu rečenicu iz tog pisma: „Muslimani zauzimaju neproporcionalno veći broj ministarstava u odnosu na broj stanovnika, a i dalje rade u cilju da, kada dostignu procenat od trećine stanovništva u Crnoj Gori, uslijedi već viđeni scenario Sjeverne Makedonije, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine ili Sirije – koja je nekada bila potpuno hrišćanska mediteranska država.“

Toliko o njegovom pisanju, koje bi mnogi u Vladi i političkom životu Crne Gore nazvali paranoičnim stavovima. A da li su baš? Pitam sada i sebe i vas, poslije svih ovih dešavanja u glavnom gradu.Zajedno sa prijateljima primijetio sam da se u drevnom Kotoru promijenila ponuda u prodavnicama Starog grada – domaći suveniri gotovo su nestali, a zamijenili su ih proizvodi iz Istanbula. Paranoja ili ne – prošetajte starim Kotorom i mnogo toga će vam postati jasnije.

Shvatićete o čemu je govorio moj prijatelj sveštenik, a ne samo on – to je i stav Društva demografa i statističara. Nažalost, njihove procjene odavno niko ne uvažava. Svi koji su vodili državu posljednjih dvadesetak i više godina imali su pred očima, prije svega, lični interes – ili, kako bi narod rekao, svi se, kad zasjednu u fotelju, pitaju: „A gdje sam ja tu?“

Nisu vrijedila nikakva upozorenja, ma od koga dolazila, pa ni od zvanične Amerike, koja je još ranije osudila korupciju u crnogorskom Telekomu. Mi smo se tada, kao i sada, pravili Englezima. I ne samo u slučaju Telekoma – slične priče imamo i sa aferama Možura, kolekcijom satova, stanovima, poslovima oko Emirata, „Beograda na vodi“, kriptovalutama… Ima toga dovoljno i za mnogo veću državu nego što je naš „mali Montenegro“, koji toliko žustro branimo patriotski.

A ko nam sve šeta Crnom Gorom?

Kome smo sve dali pasoše? Evo, sada nas upozorava i novinar iz Istanbula, navodeći ime jednog njihovog kriminalca koji je, po svemu sudeći, kod nas ugledni biznismen. Tvrdi da takvih ima još na stotine – ljudi koji su pobjegli od pravde iz svojih zemalja i došli ovdje, gdje smo, izgleda, postali raj za odbjegle kriminalce, lopove, seksualne prestupnike, ubice i druge svjetske protuve.

Neki od njih su, predstavljajući se kao lažne diplomate, uspjeli da prevare i jednog Mitropolita – zahvaljujući ljudima koji su se prikazivali kao veliki vjernici, poštovaoci i donatori crkve, a, nažalost, neki od njih i u samoj mantiji, u Mitropolitovom okruženju. No, ostavimo to za neku drugu priliku.

Ova posljednja ružna dešavanja treba da nas sve opomenu i podsjete na mudrost Marka Miljanova, koji, iako se kasno opismenio, izreče: „Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo – drugoga od sebe.“ Kod nas je to čojstvo, nažalost, ostalo samo na riječima. U praksi nas zanima samo sopstveni džep i privilegija – pa makar to koštalo ne nas lično, nego državu.

Država nam je, nažalost, postala „Alajbegova slama“ – izraz orijentalnog, turskog porijekla, koji, zanimljivo, ne postoji ni u turskom ni u bilo kom drugom jeziku osim u srpskom, a znači: imovina bez gospodara. Dakle, ničije – a što je ničije, to je i svačije. Doveli smo do toga da nam je i država upravo to – ne samo sada, nego već posljednjih dvadesetak godina. Zato nas ne treba čuditi što ni poslije promjena 2020. nismo uspjeli značajnije da promijenimo stvari, da, kako narod kaže, „popu – pop, a bobu – bob“.

Opećemo, iz ličnog interesa, prećutati istinu. Zato i nije čudo što ne znamo ko nam se sve šeta po ovoj našoj – ako je uopšte više i naša – državi, i što smo spremni da, zarad malo šolada, opet prihvatimo one koje drugi neće (a koji su već napustili EU), pravdajući to „evropskim putem“.

Gospodo, da li je kasno da jednom jasno kažemo: „Crna Gora nije na prodaju!“.