"Žene u biznisu": Marija Todorović Aska

Na portalu Provjereno.info i u saradnji sa organizacijom Fimejl.net Republike Srpske donosimo priče i intervjue sa ženama preduzetnicama u Republici Srpskoj

Rubrika „Žene u biznisu“ i ovaj intervju je namjenjen ženama preduzetnicama, onima koje su se u ovim izazovnim vremenima odvažile, ohrabrile i pokrenule svoj vlastiti biznis.

Danas razgovaramo sa Marijom Todorović Askom

Ovaj interevju ima za cilj promociju žena preduzetnica ali ne samo posla koji uspješno obavljaju već i drugu dimenziju da kroz razgovor o poslu, biznisu i izazovima sa kojima se kao preduzetnica svakodnevno nosite pokažemo i osvrnemo se na onaj dio o kojem se malo govori, a koji je podjenako važan, a možda bio i presudan da Vi postanete to što jeste a da podtaknemo i motivišemo druge žene koje će ovo čitati.

Šta je kod Vas presudilo, bilo ono nešto presudno, događaj, osjećaj, kada ste donijeli važnu odluku, a to je da pokrenete biznis i da radite za sebe, a ne negdje u nekom preduzeću što je naječšći vid zapošljavanja danas jednako i za muškarce i žene?

Pre svega hvala na pozivu, inicijativi i prostoru koji objezbeđujete za ženski glas, za inspiraciju i motivaciju i deljenje važnih lekcija o životu i radu.

Naravno, radila sam u brojnim preduzećima i nekako me je život slao uglavnom u privatni i internacionalni sektor. U svakom tom radu donekle bude prostora za razvoj. Međutim, to bude do neke tačke. Uvijek sam paralelo radila više poslova i honorarno pisala tekstove, prevodila, vodila projekte i u jednom momentu sam osjetila da se gušim jer je nesklad između dužnosti, očekivanja, mojih kapaciteta i materijalne odnosno finansijske kompenzacije bio ogroman. Najduže sam se zadržala na mestu rukovodioca jedne velike ustanove sa dugačkom tradicijom, radeći poslove kako edukacije, tako i rukovođenja marketing odeljenjem, ali i razvojem proizvoda i usluga, kao i odnosima sa javnošću. Bila sam srećna, ali umorna. Osećala sam taj raskorak i falilo mi je ono što je danas esencijalno u biznisu-kontinuirana edukacija i sticanje raznovrsnih veština modernog poslovanja.

Rekla sam tadašnjem direktoru priču o dva direktora koju često pričam i u svojim predavanjima. Priča je sledeća: Razgovaraju dva direktora i kaže jedan direktor drugom: ”Zašto ja da ulažem u zaposlene, a da mi oni odlaze?” A drugi mu odgovori: ”A zamisli da ne ulažeš u njih - a oni ti ostanu.” Meni je bilo potrebno da učim, da izbegnem to da me vrijeme ”pregazi”.

Želela sam da steknem te kapacitete i veštine i otišla sam u jednu švicarsku IT firmu, gdje sam dobila da vodim regionalno predstavništvo za jedan internacionalni medijski projekat i mentora, Jonata, koji je sa mnom barem dva sata radio edukacije i praktično me naučio mnogo čemu što danas znam i na bazi čega sam se dalje razvijala. Ja sam shvatila odavno da su moje vještine i kapaciteti moja odgovornost i da ako želim da ostvarim sve svoje profesionalne i kreativne kapacitete moram da budem ja ta koja će to da rukovodi, odnosno da vladam sama sobom. Kada ne ide – pomjeri se, nisi drvo. Sa praktične strane - uvijek postoji onaj jedan klijent koji nas ponuka da se registrujemo i podnesemo troškove preduzetništva. Za mene je bio to jedan veliki internacionalni fešn brend, Fly London, brend odjeće, obuće, asesoara. Nisam bila sigurna da li smem da ih prihvatim za klijente, odgovornost tu je bila ogromna, puno radnji, intenzivnost, imala sam te sumnje, pa kako ću, pa što ja…Uvijek treba imati u vidu i da ako neko ide ka vama takođe on i odlazi od nečega i treba prihvatiti prilike. Sarađivali smo nekoliko godina dok se ja nisam preselila u Banjaluku i smatram odgovornim poslovanjem i kada uspješnu saradnju prekinemo smatrajući da je to dobro za klijenta i usklađeno sa našim planovima. U tom trenutku recimo, moj prioritet bilo je stvaranje odnosno uvjećanje porodice, a smatrala sam da je njima trebala full stack marketniška agencija koja je u Beogradu, a ja to nisam bila. U poslu su često odnosi i situacije, kao i strateške odluke i stvar pravog trenutka, okolnosti i analize, kako za druge, tako i za nas same.

Sada bi recimo i mogla da ih primim, jer imam tim žena uz sebe i saradnike. To je po meni odgovorno poslovanje i kolegijalan i otvoren odnos sa klijentima i saradnicima koji traje bez obzira na trajanje saradnje, a tu je i onaj momenat etike koji se neretko zaboravlja.

E, sad kada ste odlučili i započeli vaš biznis kako izgleda Vaš radni dan? Koliko on traje, koji su to bili početni izazovi, a šta su vam sada najveći izazovi?

Moja situacija se znantno promenila od mojih početaka do danas, jer je moje poslovanje u tehničkom smislu inicijalno bilo vezano za Srbiju, a sada za RS i BiH. Tu tranziciju sam lakše podnela nego recimo sam proces osnivanja svog SP-a odnosno PR-a u Srbiji. Moja velika mentalna prepreka bila je na primjer šifra djelatnosti za koju sam radeći na sebi kasnije shvatila da je bila jedno uvjerenje i imaginarna stvar. Ta ”prepreka” bila je moja kontravještina koja me je štitila od potencijalnog neuspjeha, a u korenu joj je zapravo bio strah od uspjeha. Nekada mi percipiramo da je problem mnogo veći nego što on realno jeste. Doživjela sam i to da mi prva prijava bude odbijena zbog njihove administrativne greške u samom APR-u (tumačenje naziva kao da ima grešku, umjesto da je dozvoljena i validna strana reč: Aska Media, a ne mediJa), kao jedan svojevrsni test, ali to je prikaz realnosti preduzetništva u kojem se na prepreke raznih vrsta, pa i apsurdne, tuđe, skoro pa redovno nailazi, ali mora da se istraje, vježba strpljenje i razumjevanje da su svud oko nas ljudi, a ko radi taj i griješi. Zato prilike koje su mi dolazile kasnije ja nisam mogla ni da izmaštam, ali tako to ide kada imamo poslove, imamo viziju, znamo zašto i kako poslujemo i onda i pravi ljudi nađu put do vas.

Moj radni dan je oduvek bivao šarolik, shodno fazi života u kojoj sam se nalazila. Uvijek dinamičan, čak i u periodima korone kada sam dodatnu energiju usmerila na osnaživanje ljudi za prekvalifikacije u digitalnim poslovima, a sve je delovalo kao da se usporilo ili čak i stalo. Nisam ostavljala klijente na cedilu, znajući da nijedna kriza ne traje doveka. Meni je taj ljudski momenat beskrajno važan, obraz i solidarnost.

Držala sam i besplatne radionice i treninge na temu onlajn rada i rada od kuće, edukacije za kopirajtere, smatrajući to važnim za period i situaciju u kojoj smo se našli, posebno ljudi koji su masovno ostajali bez posla, a i taj edukativni momenat mi je uvek bio važan. Ja sam u svojoj duši edukator, šta god da radim, a takođe znam da je u poslu veliki deo saradnje upravo i edukacija klijenata, naročito kroz faze strategija i implementacija, bilo da se radi o alatima ili sistemima, budžetima, oglašavanju, itd. Početni izazovi su mi svakako bili administracija i sticanje vještine delegiranja, dok su danas to više usklađivanje potreba i mogućnosti klijenata sa strategijama, upravljanje budžetima i ljudskim resursima, jer koliko god da smo kreativci, puni ideja ili entuzijazma - bez strukture i implemantacije nijedan sistem nije održiv. Ono što bih promjenila je da bih više dala sebi odmora tokom trudnoće i nakon porođaja, ali to je posebna tema za preduzetnice u tom statusu.

Šta Vas motiviše i pokreće kada nailazite na izazove, prepreke, probleme, pa možemo reći što da ne, nelogičnosti u zakodovanoj regulativi, zakonskim rješenjima, situacijama koje se događaju na tržištu, a na koja Vi ne možete uticati? Npr: svjetski sukobi, posljedice koje nosi cijena nafte…

Zdravo društvo oslanja se uvijek na zakonadavne regulative i propise i svjedoci smo toga do koje mere sve to utiče na preduzetništvo i poslovanje a posebno na žene. Žene su te koje su dodatno opterećene i brigom o porodici i borbom za ravnopravnošću, tako da tu negde leži i moja motivacija. Uspjeh žena sa kojima sarađujem, moja snaga kad je nemaju, njihovo razumijevanje kadtreba, ljudskost u saradnji sa jasnim ciljevima i rezultatima. Prevazilaženje prepreka je srž preduzetništva, zato se i kaže preduzimljiv, snalaživ. Zato je preduzetništvo spram korporativnog funkcionisanja ili javnih uprava daleko agilnije i flesibilnije. Iako ume biti stresno, to je upravo ono što u preduzetništvu najviše volim – izazov, satisfakciju uspjeha, postignuća.

Nema uvijek ni svijesti o ekologiji, ali ni kvalitetu života, uslovima rada, a o uvođenju novih radnika u posao posebno upitne procedure su svuda. Jasno se vidi i kada zakonodavci nisu ljudi iz biznisa, nisu u dodiru sa realnim poslovnim eko-sistemom i naročito na Balkanu, gdje često bude prisutan sindrom ”balkanskog gazde“ – nema uvijek razumjevanja važnosti zadovoljstva ljudskih resursa poslom, njihovog uticaja na rezultate kompanije, kao i krajnje zadovoljstvo krajnjih korisnika, kupaca, klijenata ili samih građana na kraju krajeva ako govorimo o javnoj i lokalnoj samoupravi. Upravo sam o tome pisala u svojoj monografiji ”Uticaj nagrađivanja i zadovoljstva poslom na poboljšanje performansi i zadovoljstvo korisnika”. Ne smijemo zaboraviti - zakon se pravi svaki za ljude i treba da ih osnažuje, a ne opterećuje.

Šta smatrate ključnim faktorom uspjeha u vašem poslu?
Ono što najpre smatram ključnim za svaki posao i poslovanje uopšte, iako nekad i sama ne stižem da implementiram, pa razumem i klijente da mora sve u svoje vreme-jeste struktura. Apsolutno je esencijalno da se znaju procedure i sistemi poslovanja, troškovi, rokovi, a do disrupcije često dolazi u fazama restrukturiranja kao što sam ja upravo sada ili širenja na nova tržišta, uvođenja novih usluga ili proizvoda. Neki privremeni haos je neizbježan, ali mora se stremiti nivelisanju i uspostavljanju balansa.
Druga stvar bez koje nema uspjeha jeste komunikacija. Svi danas govore o komunikacionim vještinama, ali zaboravljaju da se one razvijaju ne učenjem javnog nastupa ili tehnika komunikacije, već jednom sveobuhvatnom unutrašnjom promjenom, uočavanjem samoosujećujućih ličnih obrazaca, kao i rješavanjem uvjerenja koja nesvjesno upravljaju nama samima.
Treća stvar je i malo sreće, ali vjerujem da kad smo otvoreni i prijemčivi, prave stvari nalaze put do nas, tako da je moguće i srećom čak donekle upravljati.
A ako govorimo o pedagogiji u kojoj sam takođe preko dve decenije, to bi bile empatija, stručno usavršavanje, ljubav prema poslu, kao i spremnost tehničke i praktične prirode, ulaganje u istraživački rad i edukacije, biti u praksi za ono o čemu se predaje, kao i sama infrastruktura ustanove u kojoj se predaje.

Kako je to izgledalo i kako ste pronašli prve klijente?
Prve klijente sam pronalazila isto kao i dan danas – na preporuku. Predavački posao na Američkom univerzitetu na preporuku i nakon opsežnog intervjua u Sarajevu. Smatram, a i teorija kaže da je snaga preporuke koja je validna i jasna jača od ma kakve reklame, te nisam ni ulagala iskreno previše u svoje prodajne kanale. Moj vebsajt Aska Media postao je odavno portal, moja oaza za kvalitetne teme i sagovornike, i ponovo čeka nove stranice vezane upravo za usluge koje nudim, ali je moj linkedin profil recimo redovno ažuriran i testimonijalima obogaćen kroz sve saradnje. Jer to je i moj filter, smatram da je u redu i da biramo saradnje, kao i klijenti nas. Tada sam umela da radim i besplatno, da stičem iskustva, da upoznajem procedure raznih biznisa i njihove izazove. Neke klijente sam dobijala jednostavnom prijavom na konkurs. Najzanimljiviji intervju mi je bio sa plaže u Neumu u sred korone gde smo otišli suprug i ja sa djecom, kada su me iznenada pozvali iz jedne amreičke marketinške firme, ja sam im otvoreno rekla gde sam i razgovarala iz kafića u kupaćem kostimu. Moja otvorenost, stručnost u svakoj situaciji, prijatna energija i predusretljivost ipak su bili presudni, jer ne zaboravite jednu jako važnu stvar: ljudi uvijek rade sa ljudima. A ja sam uvijek volela da radim s onima sa kojima bih mogla i na kafu sesti. Isto tako me kolege uključuju u svoje projekte, kao i ja njih. Opet ima ta poruka nekako da smo zajedno uvijek jači.

Danas radim za ozbiljne klijente iz sfera biznisa, usluga, internacionalne SaaS kompanije, praktično sam radila u svim industrijama, zdravlja, farmacije i medicine, psihologije, finansija, logistike, mode, veterine, proizvoda, radila sam i sa fondacijama, više u formatu medijskog pokrovitelja, pa sam recimo radila i sa Novak Đoković Fondacijom, NjKV Karađorđević, Hemofarmom, itd. Vodila sam projekte za tržišta Amerike, Velike Britanije, Australije, Švajcarske, Srbije, BiH (ne sve u isto vrijeme), ali se trudim da zadržim slobodno vreme i taj životno radni balans.

Da li ste nekada željeli odustati i šta vas je zadržalo?
Ponekad mi bude dosta svega, posebno društvenih mreža, izloženosti istima, jedno vrijeme je baš bio pritisak u domenu dostupnosti koja je fiktivna, i umijem biti preplavljena sadržajima i svojih i klijenata. Izuzetno me frustrira nejasnoća, kontradiktornost ilinepoštovanje, mada zaista to odavno ne doživljavam kroz selektivnost saradnji. Ipak, pogasila sam notifikacije, uvela treninge, dugo već trčim, uvela sam dogovor sa klijentima da posle određenog vremena imam oštar rez u komunikaciji, takozvani cut off i nema komunikacije sem ako negde gori (a zaista nema gde toliko da gori realno) i da koriste platforme za projektni menadžment, kao i mejl obavezno prioritetno, te da iako smo tu na mrežama, nismo dostupni. Mora da se zna neko radno vrijeme, da se strukturirano i kroz faze sprovode aktivnosti, i da nema ni praznog ni suvišnog hoda. Moj kortizol se sredio, a ja sam povratila i slobodu i balans. Pratim svoje radne obavjeze i pišem planove, jer administracija mi nikada nije bila jača strana dakle moram da se tu potrudim, te mi je tako lakše da u svakom trenutku vidim šta imam te nedjelje ” na tapetu” i delegiram. Ono što me zadržava nije novac, jer novac nije i ne može biti sam sebi svrha. Ali sloboda koju mi ovaj posao i poslovanje po mom sistemu omogućava, daje mi snagu da budem bolja mama, fleksibilnija sa klijentima i kad njima treba, prisutnija, efikasnija, pa i da biram radim li 4 ili 10 sati na dan. Jedina stvar je što pravi odmor kao odmor u preduzetništvu fakat ne postoji. To se ili prihvati ili ne. Najviše me zadržava zadovoljstvo i uspjeh klijenata, to kad mi jave da pokreću franšizu jer smo toliko razvili brend ili da otvaraju nove poslovnice, da imaju puno zainteresovanih ili da ide prodaja. Ipak dosta je uvijek i do samih biznis vlasnika, zato sam ja uvijek tu i kao biznis konsultant. Podržavala sam klijente koji su bili zdravstveno u teškom liječenju, da ih rasteretim kad nisu mogli, i smatram to važnim u poslovanju, tu ljudskost. Kad nje ne bi bilo, ne bih mogla da radim i u svemu što radim gledam čovjeka prvo, a onda sve drugo.

Kako održavate balans između privatnog i poslovnog života?

Kroz edukacije iz koučinga sam puno naučila i o ljudima i o sebi i o životu, naučila da ne trošim energiju toliko (iako nekad ispustim to), da razlučim granice svoje odgovornosti, šta je do mene, da planiram unaprijed i da razumem procese i procedure. Balans nekad nije na svakodnevnom nivou, normalno je da ima dana u kojima radim do duboko u noć, kao sada kada kreiram svoj grupni koučing program, a nekad dana u kojima sam fleksibilnija. Ima dana u kojima su djeca bolesna i sve drugo pada u drugi plan. Balans je sveukupna stvar nekako i ne dozvoljavam lako da neko gazi te granice, u tom slučaju je jasno da nema baš dobrih osnova za saradnju. Privatni život mora uvijek biti prioritet i zdravlje. Ipak tvrdim i često ističem da je i naše vrijeme na poslu vrijeme našeg života i da je neodvojivo od života samog. Zato ga uređujem tako da sam srećna u svom poslu, tamo gdje znam da mogu da doprinesem, ispunjena, i da budem uspješna, a kao rukovodilac, želja mi je uvek i da svi moji saradnici i kolege budu zadovoljni i ispunjeni zajedničkom saradnjom. Partnerski odnos je apsolutni prioritet i vrijeme sa mojim suprugom, naše vrijeme, vrijeme sa djecom kojih imamo četvoro, putovanja, izleti – to nije luksuz, to je suština u kojoj buja ljubav i stabilnost, u kojoj smo jedni s drugima, gradimo uspomene i iskustva, delimo vrijeme intenzivnije i otkrivamo svijet. Mnogo sam naučila uz supruga, on mi je ogromna podrška i snaga, zajedno vodimo firmu, doduše svako svoje projekte uglavnom, retko sarađujemo direktno. Imala sam sreće da se udam za najboljeg prijatelja i to je podloga i baza za odnos kakva je po meni važna i poslovanju – ta želja da drugoj strani bude dobro i da smo svi na istoj strani zapravo, odnosno na istom putu.
Kako vidite položaj žena u biznisu danas?

Postoji jedan izraženi i važni trend umrežavanja žena, ujedinjavanja kapaciteta, ekspertiza, i savetodavno usaglašavanje. Barem ja to tako doživljavam kroz zajednice kojima pripadam, kao što je Female.Net RS i BiH, ali i kroz kolektive čijih sam deo. Sjajna stvar je recimo kada moja rektorka Univerziteta za poslovne studije u Banjoj Luci prepoznaje moje kapacitete i podrži stručnost koju donosim dajući mi izazovne predmete poput Strateškog marketinga, Menaddžmenta i marketinga usluga, proizvoda, događaja i slično, podržavajući moj autorski rad, kao i rad sa mladima. Doživljavala sam ogromnu podršku upravo od žena celoga života, profesorki pjevanja, kamerne muzike, mentorki kao što je Neva Rajković, direktorki sa kojima sam sarađivala, dekanki…sve one su nesebično delile znanje i iskustvo i velika je ta istina da što više čovek ume i zna to nesebičnije i bez zadrške svoje umeće deli. Položaj žena u biznisu nije idealan, brojni poslodavci, čak i ako su žene, ne prepoznaju esencijalnost rada na daljinu, fleksibilnog radnog vremena ili makar potencijal hibridnog rada, posebno za žene sa porodicom, majke, ali i mlade žene koje to tek treba da stvore. Tek kada zaista uvidimo da žene mnogo postižu za kratko vreme i da se poslovanje može usmeriti na projektno orijentisano, na ciljeve usklađene sa rokovima i resursima, možemo usmeriti vrijeme koje nije maksimalno efikasno i efektno na porodicu. Tek kada se porodica vrati u fokus, dođe na prvo mesto, ali zaista, ne samo kroz sporadične incentive ili demagoški, možemo imati ljude, a posebno žene, ispunjene, zadovoljne i uspješne. Ali, ja sam neko ko smatra da je radna nedelja od četiri dana sasvim dovoljna, te da je bolje videti kada i koliko ljudskih resursa mora biti angažovano, i raspoređivati po tome obaveze. Mnoge zemlje to već uvode, ali kod nas se malo drugačije na to sve gleda i kaska za dobrim idejama.

Da li ste se susreli sa predrasudama kao žena preduzetnica?

Kako da ne. Prve predrasude su one standardne: da li žena ima ili nema, planira ili ne planira djecu. Druga je da li je udata. Ne valja ni jedno ni drugo. Ili je nečija ili je dostupna. Doživela sam na jednom razgovoru za potencijalnu saradnju i to baš ozbiljnu, od koje bi mnogi umjetnici imali koristi, direktan mobing u formi fizičkog uznemiravanja (srećom samo toliko) i tolike neprijatnosti da se u tu javnu ustanovu nikada više nisam vratila. Komentar mentorke tamo bio je da li je moguće da je ”i mene”. Godinama kasnije, tek kada je krenuo ”me too” pokret, sam shvatila šta je to značilo, odnosno da su to javne tajne o kojima se ne govori, te da nisam bila ni prva ni poslednja i da sam pogrešila što sam samo otišla i ćutala, potisnula. To me je zabolelo, jer znam sve žene tamo, a mnoge nisu imale opciju kao ja da odu i rade nešto drugo. Nekada, i sa svim iskustvom i znanjem, imam osjećaj da se u akcijama koje sprovodim muškarci ponašaju snishodljivo, a doživela sam užasno ophođenje i ja i moje volonterke i od jedne sportske organizacije koja navodno ”podržava” žene, baš ovde u Banjoj Luci. To licemerje je gore po našu žensku borbu od svega. Jer dešava se takođe da deluje da postoji podrška, da se dešavaju programi i da mnogi pune usta aktivnostima za unapređenje ženskog preduzetništva, žena, za žene, a da suštinski nikakva promena ne dolazi, niti se išta desi, sem što se skupljaju poeni i vabe sponzori. Tako da uvijek treba gledati suštinu i jako paziti. Ne smemo dozvoliti da drugi svojim nedjelima umanjuju šanse za naša djela.
Šta bi trebalo unaprijediti da bi žene imale više prilika u poslovnom svijetu?
Ovo što sam već govorila, a posebno dodajem i rad sa mladim devojkama i devojčicama. Fali nam unapređenje, psihološka podrška, svijest o tome da smo hormonalno, egzistencijalno drugačije. Nema potrebe da se takmičimo, ni među sobom niti među polovima, već da se inspirišemo, nagonimo jedni druge da mi sami postajemo što bolji. Ne volim ni to uzdizanje jednog pola uniženjem drugog. Ako radimo na tome da svako postaje što bolja osoba, na razvoju ličnih i profesionalnih kapaciteta, granice su sve manje izražene i svi srećniji. Ja bih uvela podršku za mlade od najranijih razreda, ne samo kada dođe do problema, već zaista rad na kapacitetima. Meni dolaze žene, iskusne, uspješne, uveliko u biznisu, koje se suočavaju sa ogromnim pritiscima, imposter sindromom, panikom, čak i kada dođu na liderske pozicije velikim zaslugama. Tada radimo na osnaživanju, na liderskim vještinama, na razbijanju uvjerenja…mentorstva dakle za mlade i rad kroz školski sistem, a za žene u biznisu-koučing.
Da li postoji podrška koja vam je posebno značila (porodica, zajednica, mentorstvo)?
Ne znam gde bih bila bez mojih mentora i mentorki, već sam ih spominjala, ali svakako žena koja je u mom životu najbitnija jeste moja majka, moja mama Mira. Njena podrška, istrajnost kroz teške sitacije, smrt mog oca, podizanje dvoje dece sama, istinski samohrana majka, primer kako se sve prepreke prevazilaze časno i radom, formirale su neke moje principe od kojih nikada nisam niti ću posustati. Nije uvijek lako imati tako snažnu figuru u životu, ali ja ne bih bila ovo što sam danas sve da nije nje. Zatim su tu mentori u vidu porodičnih prijatelja, danas pomalo zaboravljeno možda, koliko su ljudi u našem okruenju važni i našoj djeci. Tako su kroz moj život prolazili Olimpijci, svetski prvaci, sportisti poput braće Kačar, doktori nauka poput prof. Dr Živote Ristića, ali i kamiondžije sa neverovatnim pričama sa svojih putovanja, ljudi kojima je svima moj tata bio kum. Onda u naš život nekad uđu figure koje nas oblikuju, te sam zahvalna svakoj direktorki koju sam imala, posebno na primeru kako treba raditi, davati prilike, biti otvoren za ideje. Moja direktorka sa Instituta za strane jezike Marina Dinić, direktorka Ljiljana Lazić iz Narodnog pozorišta, i naravno moja Neva Rajković koja me je usmerila ka ličnom razvoju i koučingu koji danas i sama radim. Tu su i radne koleginice, pa i moje zaposlene i klijenti, jer verujem da smo svi mi deo jedne mreže aktivnosti, akcija i reakcija i ako pazimo menjamo jedni druge na bolje. Posebno cenim sve čemu me uče moje ujne i tetke, sestre, jer narodska i istinska mudrost je u jednostavnosti ljubavi koja se deli onako kako one meni dele. Ne smemo se udaljavati od suštine, a to je sjećanje na zaista sve koji nas formiraju. Niko nije sam uspio i ne volim kada to čujem tako da neko govori. To je nemoguće. Posebnu zahvalnost dugujem i mom svekru i mentoru, prof. Dr Zdravku Todoroviću, kao i svekrvi za lekturu disertacije, radova i monografije. Veoma sam srećna da sam dobila u životu toliko kvalitetne osobe i ljude i baku i deku za našu djecu.
Ovih godina takođe, istakla bih važnost grupacija i netvorkinga poput Female Neta, grupa kojima sam u Srbiji pripadala i sa njima organizovala diplomatske, turističke i netvorking događaje, grupa stranaca u Beogradu, pa i razne onlajn grupe prepune korisnih, bitnih i praktičnih informacija. Pripadnost je lepša i smislenija kada je po interesovanjima i ljubavi.

Koji su vam naredni ciljevi?
U narednom periodu me čeka puno toga. Pre svega u toku je semestar, tako da nastava teče. Važna za mene stvar je i moj prvi solistički koncert u Banjaluci koji će biti 15.05. u Kući Milanovića, jednom predivnom prostoru punom dobre energije. Moj projekat koji ovaj koncert inicira vezan je za revitalizaciju i pospešenje balkanske solo pjesme, te će se na programu naći čak devet kompozicija koje će biti premijerno izvedene u BiH. Jako sam ponosna na to, na to što pjevam kompozicije savremenih autora, što ću nadam se uspjeti u svojoj namjeri da pokažem kako svi imamo istu dušu, isto volimo, brinemo, patimo i tugujemo, stradamo i uzdižemo se, isto nam je potrebna pjesma i priroda, mir i spokoj. Biće još dosta aktivnosti tu oko samog koncerta, ali da ne otkrivam sve.

Takođe iza Uskrsa sada kreće najzad moj grupni koučing program gdje ćemo raditi na rješavanju blokada i uvjerenja, kognitivnim distrozijama, bazičnim vještinama, po OLI i drugim metodogijama psihodinmaske integrativne metode, manifestinga, NLP-a, ali i menadžment teorija, liderstva, itd.
Meni lično su ovaj koncert, grupni savetodavni rad, obuke koje sprovodim i nastupi u javnom prostoru, sposobnost da dam, kao i sve aktivnosti u zajednici u kojoj živim sa porodicom, u kojoj su i moja djeca rođena i rastu jako važan, iako sam stotine koncerata u životu imala. Kada sam se doselila u Banja Luku 2019. godine, udala za mog divnog supruga, veći deo moje familije bio je u nekom šoku. Naime ja sam rođena u Beogradu, ali priča iza toga zadire u srž duše naših naroda, te sam ja Krajiškinja po porijeklu. Naime moji su poreklom iz Sanskog Mosta, tj okoline, jednog malog sela Kljevci, u sred neopisive prirode podno Grmeča, gdje vazduh miriše na zdravlje, bilje, lepotu. Nažalost, jedan deo je još sedamdesetih i osamdesetih otišao na rad u germanske zemlje, a drugi deo je u Oluji izbegao kod nas u Beograd. Tokom celog rata naša kuća, odnosno stan je bio pun, izbeglice su nam dolazile iz Doboja, Sane, ne znam ni ja više. Meni je Bosna bila do tad simbol radosti, djetinjstva u kojem sam odlazila na selo gdje imam puno braće i sestara, gdje se konji jašu bez sedla, a priglavci mirišu na drvo, na peć, na zemlju, gdje se peče neki ražanj, pliva u rijeci i veseli bezbrižno po ulicama sa komšilukom. Nisam tada mogla da shvatim lica tih ljudi koji su dolazili, ljudi koji su izgubili sve do gole glave na ramenima. Bila sam dijete tada, nisam razumijela. Moj tata je uspio da nasmije tetku i mojih 5 braće i sestara kad je išao po njih, u takvom dnu od situacije, premoru duha i tijela, našao ih i rekao im: ”Hajdete, šta ste posedali tu ko neke izbeglice.” Takav je bio, oni to pamte i često pričaju. Iako su oni sve izgubili, meni su puno toga dali. Život i uspomene koje smo kasnije imali, uvide u porodičnu istoriju, priče, recept za uštipke tj kolačiće, mada nisam naučila jaja da ukrašavam kao tetka, nažalost još. Imam potrebu da vratim, da zapjevam, da ne dajem samo novac gdje treba. Želim da vratim, katarzu donesem, ponudim jedno iskustvo, put kroz dušu slovensku, zaista sa porukom mira, da ova zemlja i sve zemlje regiona vide koliko smo bogati, koliko možemo, a da ne bude samo kad mora, nego uvijek, da se volimo, poštujemo, što se kaže doklen god smo na ovom dunjaluku, pod ovim nebom, i dišemo. Možda moji ciljevi nisu uvijek opipljivi kao projekti koje radim, ali posao sam po sebi takođe nije cilj. Moj cilj je da živim svoju svrhu, a ona je pomalo idealistička, puna nade, i želim da probam da menjam društvo i stvari na bolje, kao što studente edukujem, tako i da sve što umem i znam i mogu delim, od srca.

Postoji li neki projekat ili ideja koju tek planirate realizovati?
Mnoge. Naučila sam samo da budem strpljiva, da za sve postoji vrijeme, da vjerujem u proces i da ne mora sve odmah, sada, juče. Naučila sam da kad nečemu nije vrijeme, ostavim to na ”parking” dok ne bude. Dovoljno vjerujem u svoje kapacitete da znam da sve što želim ću i ostvariti. Skoro sam čula izraz ”čemu je vrijeme tome je i vakat”, i baš sam se oduševila, to je to. Recimo zbirke pjesama i romane koje pišem da izdvojim, to je nešto što baš dugo čeka da ugleda svjetlost dana, ali znam da će se desiti. Monografija mi je trenutno bila bitna zbog izbora u zvanje vanrednog profesora, i to se desilo, tako da polako.

Šta biste poručili ženama koje razmišljaju da pokrenu vlastiti biznis?

Godinama je postojao jedan intenzivan trend da je žena jedino uspješna ako je preduzetnica i ima svoj biznis. Jako pogrešno, kao i svako nametanje bilo kog narativa, a ne volim ni izostavljanje vrijednosti majčiinstva kada se govori o ženama, to je ponovo manipulacija ženskim ulogama i ženskom suštinom. Vlastiti biznis je sredstvo, kao i novac, bilo za zaradu, bilo za izgradnju identiteta, ono definiše naše aktivnosti tokom dana, našu svakodnevicu, obaveze, ljude koje srećemo. Ja sam karijere menjala, odnosno da kažem dodavala podosta, što je danas pohvalno, ali nekad je smatrano problemom. Dakle, nikad nije kasno i uvijek se može okuražiti i krenuti. Ipak, potpuno je u redu probati i ne uspjeti, probati i vidjeti da nešto ipak nije za tebe, ili ne probati ako ne želiš. Mislim da je u osnovi svega to da smo sigurni da nešto radimo iz naše autentične potrebe, onoga što mi želimo, a ne mama, tata, muž, društvo, okolina. Ako želiš da pokreneš svoj biznis – budi sigurna da možeš da investiraš, budeš neko vreme na gubitku možda, učiš svakodnevno, grešiš, rasteš, i da u privatnom biznisu nema odmora kao u firmama. Zato ne bih rekla slobodno idi pokreni, da, već razmisli, uloži u vještine koje ti trebaju, biznis plan, raspitaj se, pa kreni pametno. Iskoristi incentive koje postoje za pokretanje biznisa, besplatne edukacije, tragaj.

Koja je vaša životna ili poslovna mantra?
UH…više se vodim principom transparentnosti, iskrenosti, otvorenosti, kolegijalnosti, liderstva… Recimo ovako: Ne čekam da se život promijeni — mijenjam ga iznutra, korak po korak, svjesno i hrabro, jer znam da se život ne dešava meni, već ga oblikujem kroz izbore koje pravim, kroz hrabrost da vidim istinu i snagu da je proživim; gradim sebe da bih mogla graditi život i svijet oko sebe — svjesno, odgovorno i sa smislom, ne težeći savršenstvu već svjesnosti, rastu i životu koji je istinski moj, jer sve počinje od mene i sve se mijenja onog trenutka kada odlučim da idem dalje, jasnije i svoja.

Kako definišete uspjeh?
Ako ustaješ s radošću i osmijehom, ako ležeš s mirom i čistom savješću, ako te raduje povratak domu, ispunjava zagrljaj najbližih, imaš jasne granice sa svetom i živiš svoju svrhu od koje ti igra srce, ti si uspješan čovjek. Uspjeh ne mjerim brojkama, titulama ni tuđim priznanjima, već stepenom usklađenosti sa sobom — time koliko živim ono što zaista jesam, koliko imam slobode da biram, hrabrosti da ostanem vjerna sebi i snage da iznesem život koji sam svjesno izgradila; uspjeh je za mene sposobnost da stvaram, da rastem, da dajem i da živim mirno unutar sebe, znajući da ne postojim po tuđim mjerilima, već po sopstvenim.

Koliko vam povezivanje i umrežavanje koji radi Female.net Republike Srpske po licenci Female.Net Srbije pomogao u motivaciji, pronalaženju kontakata i promociji vrijednosti koje njeguje Female.Net, a da je najviše cijenite i koja je vama pomogla i vašem biznisu?
Prvih godina u Banjaluci bilo mi je jako teško, došla sam u brojne uloge odjednom skoro, a nisam praktično nikoga sem suprugove familije i moje kada su tu znala, a onda je došla korona, pa dve skoro vezane trudnoće, i dosta sam bila u vakuumu prirodne faze podizanja porodice, a i intenzivno bez prekida radila, doktorirala, pisala. Prošle godine sam se tek ohrabrila da krenem da tražim okruženje za sebe i bila sam spremna i da ga stvorim, jer znam da čega nema, može i da se stvori, o tome pričamo i kad radimo na ciljevima odnosno kreiranju rezultata, kao i vizualizacijama. I taman što sam se otvorila za tu ideju i vizualizovala neke divne žene oko sebe, čula sam nekako za Female.Net i odmah se priključila. I – stvorilo se za mene! Meni je ovaj sistem i poznat i njegovu vrijednost sam znala i kroz mreže koje sam u Srbiji imala. Mom biznisu je pomogao direktno i to posle prvog doručka, kada sam čula za koleginicu koja radi 3D vizualizacije i zaista sam je kontaktirala istog dana posle tog netvorking doručka, i njena oprema i rad su bili na otvaranju nove radnje mojih klijenata i na bilbordima po centru Beograda, na društvenim mrežama. I to je nekako obeležilo i sve što je kasnije dolazilo. Za mene nije primarni cilj bilo poslovno, već privatno umrežavanje, jer mi je jako falilo te kvalitetne ženske energije, uvida, usmjerenosti na ideje, kreiranje. Međutim, nekako sam dobila i jedno i drugo. Vrijednost koju dobijamo je pored praktičnih znanja na meetup-ima i umrežavanja, taj ljudski faktor, te ću jedan dan uraditi intervju u čajdžinici moje Željke s nekim, naručiti iz Bileće čokoladice za moju promociju knjige drugi dan, inspirisati drugu ženu da se vrati svojim istinskim ljubavima i poslu, treću da pronađe ljubav, četvrtu da usmjeri poslovanje i nađe poslovne prilike, itd. Neverovatne stvari se dešavaju kada pričamo o sebi i šta radimo, što se kaže krenu ljudi da spominju vaše ime i u prostorijama u kojima niste prisutni, vrata vam se otvaraju, a šanse stvaraju. Ipak bih istakla da dosta zavisi i do proaktivnosti samih članica i da je upravo taj zajednički rad, trud, motivacija da se traži od života više i bolje, da se promoviše, i lično i uzajamno, da se dijele kapaciteti, ideje esencijalan za to koliko se bilo koja mreža iskoristi. Ne verujem u ono ”ćuti, ne govori, ukrašće ti ideju”, iako mi se ne malo puta to i desilo, neka je, imam da dam, sretna sam da dam. Tek kada deliš šta su ti ciljevi i kuda ideš i univerzum se nekako uroti da ti to pruži. A u zdravom okruženju kao što je Female.Net, zaista ima šta da se čuje i ima ko da čuje, posavjetuje, poveže te, podrži, a i lepo se družimo na piknicima, izletima, koktelima, kako u Banjaluci, tako i u Beogradu gdje sam takođe odlazila na događaje. Smijem reći da mi je puno žena postalo važno, da smo prijateljice i saradnice, te je moj cilj potpuno ostvaren.
Uskoro ću biti prva predavačica na novoosnovanoj Female.Net Onlajn Akademiji za liderke, gde ću održati predavanje ”Psihologija donošenja odluka”. Poseban fokus biće na donošenju odluka pod pritiskom, psihološkim obrascima koji utiču na stil vođenja, sistemima nagrađivanja i njihovom realnom efektu na motivaciju, kao i na usklađivanju ličnih vrijednosti i poslovnih odluka. Jako sam počastvovana, ali i ponosna na to da upravo iz bosansko-hercegovačke zajednice dolazim kao prva predavačica ovog novog i važnog, a članicama dostupnog projekta, ako znamo da Female.Net ima globalno prisustvo, i okuplja već hiljade i hiljade žena.

Vjerujte životu i prilikama, nekad život sam bolje zna da vas usmjeri i pokaže vam put, ako smo samo otvoreni i slušamo ga.