Potresno svjedočenje srpskog borca: Tri mjeseca u paklu zarobljeništva da bi sloboda imala ime - Republika Srpska!

Darko Ćulibrk, golobradi vojnik Prve gardijske motorizovane brigade Vojske Republike Srpske, sa svega 19 godina teško je ranjen i zarobljen na Treskavici. Preživio je pakao. Logore Silos u Tarčinu i Viktor Bubanj, sadašnji Sud BiH. Danima je trpio poniženja i nasilje. Palili su mu kosu, vojničkim čizmama gnječili glavu, tukli ga i psovali. Tri mjeseca je živio u stalnom strahu i neizvjesnosti, između noža pod grlom i pitanja da li će dočekati jutro.

Kada se napokon vratio kući, rat za njega nije bio završen. Neprijatelj ga je ponovo pronašao i protjerao sa kućnog praga u Bosanskoj Krupi. Uzeli su mu mladost, zdravlje i đedovinu, ali nisu uspjeli da mu uzmu razlog zbog kojeg je sve to izdržao. Republiku Srpsku.

Na dan kada slavimo rođendan naše Republike, otadžbine i zavjeta kojeg se ne odričemo, Provjereno.info donosi ekskluzivnu ispovijest čovjeka čiju je mladost prekinuo rat, a snove progutala stratišta.

Ovo nije priča za uglađene naslovnice, redakcije federalnih medija niti za lako čitanje. I nije propaganda koju je druga strana prodavala strancima i kojekakvim moralnim i pravednim ambasadama. Ovo je priča o žrtvi koja ima ime, lice i bol. Ovo je priča o hrabrosti onih koji nisu tražili ništa zauzvrat. A dali su sve.

I baš zbog ovakvih ljudi i njihovih priča danas se busamo u prsa sa Republikom Srpskom pa sa ponosom kažemo: Za vječnost si rođena, živjeće ognjište!

Vojni rok u Kalinoviku

Došao sam na redovno odlsuženje vojnog roka u Kalinovik 11. jula 1994. i završio sam pješadijsko-specijalističku obuku u trajanju od nekih mjesec i po dana. Kamioni su nas pokupili i raspoređivali po raznim ratišitima. Ja sam otišao na Treskavicu.

Mladost nas je nosila, nismo bili ni svjesni mnogo stvari niti gdje se nalazimo ali patriotizam je preovladavao da ne mislimo o drugim stvarima. Znali smo šta branimo i šta stvaramo za buduća pokoljenja, i to je bilo ono što nas je vodilo i održalo.

Polovinom septembra, 15-ak dana prije ranjavanja i zarobljavanja, majka mi je došla u posjetu. To je bio prvi i jedini susret sa njom poslije odlaska u vojsku. Kasnije ništa nisam znao o svojima dok nisam iz zarobljeništva otišao kući, a oni su tek 15. dan nakon mog zarobljavanja saznali za moje stanje i dan sam ranjen.

Ranjavanje

Ranjen sam 1. oktobra 1994. na Treskavici (kota Mesnice, Voluja jama). Imao sam 19 i po godina. Ležao sam ranjen u ruku i nogu dan ili dva, a onda su me pronašli i zarobili.

Metak me pogodio sa leđa, izgubio sam osjećaj u nogama i pao u nesvijest. Kad sam se probudio, osjetio sam da krvarim, lijevom rukom sam išao uz nogu da uzmem prvi zavoj koji imam i tada me metak pogodio u ruku. U pola sata sam drugi put ranjen. Ruka mi je odskočila i pala, ukočio sam se, pravio kratke udisaje i izdisaje da ne oktirju da sam živ. Počeli su pucati oko mojih ramena da provjere da li sam živ, kad su vidjeli da se ne mičem, rekli su: Nema od njega ništa, mrtav je. Otišli su odatle do naših položaja, a ja sam ostao nepomičan da ležim. Nakon nekog vremena su krenuli u izvidnicu, da ispitaju i pretraže teren i onda su shvatili da sam ipak živ.

Ovaj jedan uzviknu: Eno Srbina živog, hvataj, kolji! Stavljaju mi nož pod vrat. U tom momentu dolazi drugi vojnik i govori im da me ne diraju jer ću im trebati za razmjenu. Tad sam u prvim momentima „spasen“. Dva-tri dana nisam ništa jeo i pio, žvakao sam travu, pio mokraću, lizao kišu sa obloge prvog zavoja. Prirodni instikt za preživljavanjem.

Ljuta

Nakon što su otkrili da sam živ, smjestili su me u šator u kojem je ranije bila naša vojska, a onda odvode u mjesto Ljuta pored istoimene rijeke gdje je bila njihova komanda. Tu sam bio nekoliko dana. Bilo je tu i dobrih momaka ali... Ulazili su mi u šator, pljuvali me, ispitivali, tjerali da priznam neke stvari koje uopšte nisam ni poznavao. Mi, mlada vojska, nismo bili upoznati sa nekim višim stvarima. Na putu od Treskavice do Ljute nožem su mi rasjekli obraz. Bio sam nepokretan pa su me nosili na nosilima, a onda jedan njihov reče: Ajmo baciti srpsko go*no niz liticu!

Ali na kraju su me ipak spustili. Dolje mi je ukazana prva medicinska pomoć nakon ranjavanja. Stavili su langetu i nove zavoje. Boljelo me ali se nisam imao kome požaliti. Pokušavali su me takvog ranjenog popeti na konja da me izvuče na Bjelašnicu ali nisu uspjeli jer sam imao nenormalne bolove u nozi. Imao sam lom kosti na pet centimara ispod desnog kuka, a prilikom penjanja na konja i kaskanja to se naglo pomjeralo i trpio sam nesnosne bolove.

Bjelašnica

Kamionom su me prebacili na Bješanicu u ratnu hirurgiju gdje mi je urađen prvi hiruški zahvat. Davali su mi injekcije i čistili rane ali se i to pokazalo da nije bilo dovoljno.

Tu sam doživio jača maltetiranja. Jedan vojnik mi je, dok sam ležeći jeo pasulj, prišao sa leđa i čizmom me udario u glavu. Zdjelica se prosula po svemu, a on kaže: Dođite da vidite kako srpsko go*no smrdi, a onda se lati upaljača i zapali mi kosu. Nisam se šišao od dolaska u vojku pa je narasla i onda je samo buknula. Drugi vojnici su mu govorili da ugasi vatru ali nije htio. A onda je digao đon čizme, i gnječio mi glavu da ugasi plamen. Izašli su iz šatora. Pala je noć, mjesečina vedra kao da je dan. Ušunja se neko u šator, mahinalno stavim ruke na stomak, a on stade da me gazi po stomaku jednom nogom, a onda drugom. Samo sam otpuhivao i on je izašao.

Logor Silos u Tarčinu

Nakon toga me prebacuju u Silos u Tarčinu. Tamo mi odmah prilazi čovjek koji mi kaže: Znaš li ti ko sam ja?! Ja sam vojnik Dragana i treba mi čovjek za sparing ali vidim da od tebe nema ništa. Ja sam tada ležao u nosilima.

Bolnica u Suhodolu

Poslije toga odlazim u Suhodol bolnicu gdje sam bio nekoliko dana. Prilazi neki čovjek i kaže ženama ispred bolesničke sobe da tu ima srpsko dijete i da mi donsu jesti ono što i drugima. Jedna žena mi donosi hranu i kaže: Evo ti, žderi, je*o ti mater svoju, naši su uradili dobar posao. Vaših 15 do 20 ljudi je poklano i pobijeno. Reče to i ode, a pored mene ostade jedna žena koja poče plakati. Pitam je što plače, a ona kaže: Sine, ja sam majka, ova nije, imam sina na ratištu ali znam gdje je on. Mogu misliti kako se osjeća tvoja ako uopšte zna gdje si ti sad.

Tu me je obišao doktor koji me molio da ne pričam njima ništa jer će pokušati da mi sanira nogu koja je već bila inficirana. Kaže mi da je noga za sjeći ali da će pokušati nekim injekcijama da spriječi infekciju i da je sačuva. Rekao sam da, ako je za sjeći, neka siječe, ako ne, neka ostane. U takvoj sam situaciji da nemam velikog izbora. Rekao je da će pokušati riješiti ali samo da ne govorim njegovim ljudima jer će ga dovesti do mene u bolesničku sobu i ubiće ga preda mnom, a onda će mene srediti. Pomogao mi je. Dolazio je noću, udarao neke injekcije, a noga je ostala. Imam velike probleme sa njom ali kakva-takva, moja je.

U toj bolnici se dogodila stvar koju nikada neću zaboraviti. Čujem jedan dan glasove dječaka i djevojčice koji ispred sobe pričaju da tu leži četnik i da treba da uđu u sobu i da ga zakolju. On joj kaže, kako ćemo, čim ćemo, nemamo nož, a ona mu odgovara da ima poklopac od konzerve. Obuzeo me strah i iščekivanje kad će otvoriti vrata sobe da uđu i da me ubiju. Ali nisu i to je prošlo.

Imao sam bricu koji je dolazio svakih nekoliko dana da me brije. Dok je britvom išao po obrazima bilo me malo strah ali sam podnosio. Najgore je bilo kad mi je prelazio preko vrata pa kaže, nemoj se pomijerati, ruka mi drhti, zaklaću te.

Hrasnica i Koševo

Nakon toga sam prebačen u Hrasnicu gdje sam nekoliko dana bio u civilnim zgradama, a odatle su me tunelom ispod sarajevskog aerodroma prebacili u kliniku na Koševu. Tu doživljavam matletiranja doktora, navodno nekog Obradovića koji je rekao: Gonite ovo srpsko go*no, uzima nam prostor, imamo dovoljno naših ranjenika. Tu su mi na ortopediji pokušali uraditi istezanje, zabijanje čeličnog klina ispod koljena desne noge pa da tegovi vuku prema zemlji kako bi se kosti vratile u normalan položaj ali bezuspješno. Opet su me vratili u gips.

Logor Viktor bubanj

Prebacuju me u logor Viktor bubanj gdje me pronašla žena iz Crvenog krsta rodom sa Novog Zelanda. Pitao sam je zašto me nisu prebacili na moju teritoriju, zašto me nisu našli? Ona kaže da su me tražili, da su imali lokacije, ali kad god su došli na jednu lokaciju, već su me bili prebacili drugu.

Razmjena

U logoru Viktor Bubanj sam bio do razmjene koja se dogodila 19. januara. Izlazim preko mosta Srpskih boraca na Grbavici i odlazim u Kasindol gdje se radi ozbiljnija intervencija na nozi uz koordinaciju doktora Slavka Ždrale i njegovog tima. Stavili su mi metalnu ploču koju i danas imam u nozi.

Bio sam u nevjerici kada sam razmijenjen. To je tad bila naveća razmjena, 50 za 50. Svi su izašli iz autobusa, samo ja iz kola Crvenog krsta jer sam bio nepokretan. Tada su razmijenjeni i Branislav Dukić i Slavko Jovičić.

Ležao sam u bolnici i gledao mantile na kojima su bila srpska imena, nisam mogao vjerovati da su moji ljudi oko mene. Prolazili su dani u iščekivanju, na dan-dva prije izlaska dobijam informaciju da će otac doći po mene.

Susret s ocem

Iza leđa čujem glas koji kaže: Darko sine, idemo kući. Ja pogledam i kažem: Neću, čekam tatu, on će doći po mene. On kaže, Darko sine, ja sam, tata. Ne prepoznajem čovjeka, smršao je do neprepoznatljivosti, zarastao u bradu. Poskočio sam i samo vrisnuo: Tata! Zagrlili smo se i počeli plakati.

Izbjeglištvo iz Bosanske Krupe u Banjaluku

Vratio se kući u Bosansku Krupu ni ne sluteći da će ga neprijatelj ponovo pronaći i protjerati i sa ognjišta. Nedugo nakon toga je sa majkom i bratom otišao u Banjaluku gdje mu je ustanovljena 100 odsto trajna ivalidnost. U Banjaluci ih prekida crna vijest. Otac ih je nazvao i rekao da dolazi tamo jer su pale zapadnokrajiške oblasti.

U gradu na Vrbasu započinju novi život gdje i sad žive.

Živjeće ognjište i srpski narod što ga voli

Nije mi ni žao ni krivo zbog svega što sam prošao. Imao sam i teških i bolnih trenutaka u životu ali ih neću pominjati. Srećan sam što imamo danas Republiku Srpsku. Ponovo bih podnio sve isto, ako bi nagrada bila ono što sad imam. A to je da imamo Republiku Srpsku, slobodu za koju smo se borili i da mogu ljudima širom Srpske, gdje god da ih sretnem, pružiti ruku iako ih ne znam, pozdraviti ih kao braću rođenu i prozboriti koju. To je nagrada koju imamo, sabornost svih nas.