Na hibridni i mrežni rat - hibridna i mrežna odbrana

Prof. dr Marko Parezanović pripada onoj rijetkoj vrsti srpskih bezbjednosnih stručnjaka koji nisu samo teorijski razumjeli prirodu savremenog hibridnog, mrežnog i informacionog rata, već su se protiv njegovih najsavremenijih i najinovativnijih zapadnih metoda aktivno, uspješno i neposredno borili u praksi. Upravo zato njegova knjiga „Hibridni rat — od doktrine do prakse“ nije samo naučno i stručno djelo, već i svjedočanstvo čovjeka koji je bio na jednoj od najvažnijih linija odbrane srpske države u vremenu kada se protiv Srbije nisu koristili samo klasični politički pritisci, već najmoderniji modeli obojenih revolucija, mrežnog ratovanja, psiholoških operacija, informacionih kampanja, digitalnih manipulacija, vještačke inteligencije, softverskih sistema za upravljanje masama i razgranatih mreža uticaja unutar medija, nevladinog sektora, akademske scene, politike i dijelova državne uprave.

Zato je paradoksalno, ali i duboko simptomatično, da je čovjek koji je u praksi pokazao sposobnost da prepozna, razumije i zaustavlja najsavremenije oblike hibridnog djelovanja, pomjeren na nove dužnosti, čime je država lišena jednog od svojih najboljih stručnjaka za upravo one prijetnje koje danas postaju centralno pitanje nacionalne bezbjednosti. Ako je ijedna država u Evropi imala nesreću da se suoči sa najsavremenijim modelima obojenih revolucija, upravljanja masama, digitalnih manipulacija, spoljnog političkog inženjeringa i mrežnog rata, onda je to Srbija. Ako je ijedan bezbjednosni sistem bio primoran da se bori protiv najnovijih metoda hibridnih operacija, onda je to srpski sistem bezbjednosti. A ako je iko unutar tog sistema bio uspješan i uspio da stekne znanje, iskustvo i operativno razumijevanje tih procesa, onda je to prof. dr Marko Parezanović.

Knjiga „Hibridni rat — od doktrine do prakse“ zato dolazi u pravom trenutku. Ona objašnjava vrijeme u kome živimo, vrijeme u kome se politički, medijski i bezbjednosni sukobi sve rjeđe vode klasičnim sredstvima, a sve češće kroz informacione operacije, psihološke kampanje, ekonomske pritiske, sajber prostor, medijske narative, nevladine strukture, digitalne platforme i pokušaje oblikovanja javne svijesti. Posebna vrijednost ove knjige leži u tome što složenu temu hibridnog ratovanja približava široj javnosti na razumljiv, jasan i analitički utemeljen način. Umjesto senzacionalizma, površnosti i teorija zavjere, Parezanović nastoji da pokaže mehanizme putem kojih savremene države, obavještajne strukture, medijske mreže, nevladine organizacije i različiti centri moći djeluju u savremenom svijetu. On pokazuje da se savremeni ratovi sve manje vode tenkovima, avionima i frontovima, a sve više kroz svijest, percepciju, identitet, institucije i sistem vrijednosti jednog naroda.

Izdavač Milorad Vučelić je s pravom naglasio da ova knjiga „otvara um“, jer čitaocu pruža uvid u različite oblike hibridnog djelovanja i objašnjava kako se savremeni sukobi vode daleko od klasičnih bojišta. Recenzent akademik Darko Tanasković je ukazao da se svijet nalazi u periodu dubokih geopolitičkih promjena i da je razumijevanje hibridnih operacija postalo neophodno za svaku državu koja želi da sačuva političku samostalnost, nacionalni identitet i institucionalnu stabilnost. Osnovna poruka Parezanovićeve knjige jeste da je znanje najbolja odbrana od manipulacije. Društvo koje razumije mehanizme hibridnog djelovanja teže postaje žrtva spoljnih pritisaka, organizovanih kampanja i pokušaja destabilizacije. Narod koji umije da prepozna mehanizme spoljnog uticaja daleko je otporniji na pritiske, manipulacije i pokušaje razaranja sopstvenih institucija. Upravo zato ova knjiga prevazilazi okvire klasične bezbjednosne literature. Ona nije samo stručna studija iz oblasti nacionalne bezbjednosti, već i važan doprinos širem društvenom razumijevanju izazova XXI vijeka. U vremenu kada se granice između mira i rata, informacije i propagande, politike i bezbjednosti sve više brišu, ovakva djela dobijaju poseban značaj jer pomažu čitaocima da prepoznaju procese koji oblikuju savremeni svijet i mjesto Srbije u njemu.

Istorija obavještajnih službi i strateških studija pokazuje da neka od najznačajnijih djela iz oblasti bezbjednosti nisu pisali samo univerzitetski profesori, već ljudi koji su bili neposredni učesnici događaja. Memoari Alana Dalsa, direktora CIA tokom jednog od najburnijih perioda Hladnog rata, i danas se čitaju kao dragocjen izvor za razumijevanje američke strategije. Isto važi za Markusa Volfa, legendarnog šefa obavještajne službe Istočne Njemačke. Slično mjesto u ruskoj strateškoj misli imaju djela Jevgenija Primakova, čovjeka koji je istovremeno bio naučnik, obavještajac, diplomata i predsjednik vlade. Nijedan od ovih autora nije postao važan zato što je ponudio samo novu akademsku teoriju. Njihova vrijednost ležala je u sposobnosti da iskustvo pretoče u znanje i da čitaocu približe način na koji se državna moć zaista oblikuje, brani i koristi. Ako se Parezanovićeva knjiga posmatra iz tog ugla, onda njena memoarska dimenzija jeste jedna od njenih najvećih prednosti. Parezanović nije posmatrao procese o kojima piše iz biblioteke ili univerzitetskog kabineta. On je tri decenije aktivan u bezbjednosnom sistemu. Takvo iskustvo daje perspektivu koju je nemoguće steći isključivo akademskim radom. Naravno, takva perspektiva ima ogromnu vrijednost. U ozbiljnim državama upravo se zbog toga sa pažnjom čitaju svjedočanstva ljudi koji su bili dio sistema, jer ona otkrivaju mehanizme koji često ostaju nevidljivi u formalnim dokumentima i naučnim raspravama. Posebno je značajno što Parezanović temu hibridnog rata ne posmatra izolovano, već u širem civilizacijskom, tehnološkom i geopolitičkom kontekstu. On ukazuje na krizu tradicionalnih vrijednosti, na rast informacionih tehnologija, na sve veću ulogu vještačke inteligencije, na značaj digitalnih platformi i na opasnost od manipulacije sviješću čitavih društava. U tom smislu, njegova knjiga postaje upozorenje državi da se ne smije uspavati, i priručnik društvu da mora naučiti da prepozna nove oblike prijetnje.

Sun Cu je prije više od dvije hiljade godina zapisao: „Poznaj svog protivnika i poznaj sebe, pa nećeš strahovati od ishoda ni stotinu bitaka.“ U XXI vijeku, međutim, najveći izazov nije prepoznati neprijatelja na bojnom polju, već razumjeti procese koji djeluju ispod praga klasičnog rata. Upravo tu počinje značaj Parezanovićeve knjige. Ser Aleks Janger, bivši šef MI6, rekao je da obavještajni rad ne može spriječiti svako zlo, ali može skratiti ratove i spasiti živote. Vilijam Berns, bivši direktor CIA, naglašavao je da je razumijevanje namjera podjednako važno kao i razumijevanje sposobnosti. Džordž Kenan je upozoravao da najveća opasnost može biti naše sopstveno nerazumijevanje svijeta onakvog kakav zaista jeste. Pjer-Mari Galoa je govorio da se prva bitka uvijek vodi u ljudskom umu. Jevgenij Primakov je smatrao da je najmoćnije oružje savremene države sposobnost strateškog predviđanja. Sve ove misli vode ka istom zaključku da država koja ne razumije svijet u kome živi ne može uspješno da brani ni svoju slobodu, ni svoje institucije, ni svoj narod. Zato je knjiga Marka Parezanovića važna. Ona nije samo analiza savremenih prijetnji, već poziv na budnost, znanje i strateško mišljenje. U srpskom slučaju ova tema ima posebnu težinu. Srbija je konzervativna zemlja, sa narodom koji u velikoj većini živi u vrijednosnom sistemu zasnovanom na porodici, vjeri, tradiciji i nacionalnom interesu. Ali njena politička, medijska, akademska i nevladina scena često ne odražava tu strukturu društva. Umjesto toga, u javnom prostoru dominiraju uski ideološki krugovi, liberalne elite, mreže uticaja i grupe koje često funkcionišu sinergetski, iako se formalno predstavljaju kao suprotstavljene. Zato je razumijevanje hibridnog i mrežnog rata u Srbiji više od bezbjednosne teme.

To je pitanje političke kulture, nacionalne samosvijesti i sposobnosti naroda da prepozna ko zaista oblikuje njegovu stvarnost. U Srbiji se često stvara utisak da je u toku veliki sukob vlasti i opozicije, no dublja analiza pokazuje da se u mnogim slučajevima radi o fingiranom sukobu unutar istog ideološkog i interesnog okvira. Jedna liberalna elita u vlasti i druga liberalna elita u protestima često stvaraju privid iskrenog sukoba, dok u suštini djeluju unutar istih vrijednosnih i mrežnih koridora. Kada se pažljivo pogleda ko donosi odluke, ko oblikuje narative, ko dominira medijima, NVO sektorom, dijelom akademske scene i političkim prostorom, vide se isti krugovi, iste biografije, iste ideološke škole i isti neformalni koridori uticaja. Ovo nam je na vrijeme razjasnio Lao Ce: „Ne postoje djelatnosti u kojima špijun ne bi bio koristan.“ Zato se u Srbiji stalno mijenjaju politički akteri, ali se politika suštinski ne mijenja. Upravo zbog toga je Parezanovićeva knjiga važna jer ona daje intelektualni i bezbjednosni alat za razumijevanje tih dubljih procesa. U aktuelnim protestima, kao i u brojnim političkim procesima, ima mnogo iskrenih ljudi koji žele bolju budućnost. Ali pravac tih procesa često formulišu najorganizovanije, ideološki profilisane i mrežno povezane grupe. Najglasniji nisu uvijek većina. Najvidljiviji nisu uvijek najbrojniji. Najorganizovaniji često preuzimaju ulogu tumača čitavog društva. To je jedan od osnovnih mehanizama mrežnog rata da manjina koja ima organizaciju, resurse, medijski pristup i spoljnu podršku može da stvori utisak da govori u ime većine. Zato je pravo pitanje Srbije danas da li će većinski konzervativni narod konačno dobiti politički uticaj koji mu pripada.

Srbiji nije potrebna zamjena jedne liberalne elite drugom. Srbiji je potrebna politička artikulacija konzervativne većine naroda. Dokle god politički prostor kontroliše uski krug ideološki sličnih ljudi, bez obzira da li su formalno u vlasti ili protestima, ogromna većina građana ostaće bez svog stvarnog glasa. U tom kontekstu, prof. dr Marko Parezanović nije samo autor jedne važne knjige. On je predstavnik one vrste državnog i nacionalnog znanja koje Srbija ne smije da odbaci. Njegovo iskustvo, njegova analiza i njegova sposobnost da prepozna savremene oblike hibridnog djelovanja predstavljaju resurs od nacionalnog značaja. Država koja se lako odriče takvih ljudi ne slabi njih, već samu sebe. Knjiga „Hibridni rat — od doktrine do prakse“ zato je mnogo više od prikaza jednog bezbjednosnog fenomena. To je knjiga o prirodi moći u savremenom svijetu. To je knjiga o tome kako se države napadaju bez objave rata. To je knjiga o tome kako se narodi demorališu, institucije podrivaju, javnost zbunjuje, elite regrutuju, a svijest oblikuje. To je knjiga o tome zašto sloboda ne može opstati bez budnosti. Srbiji su danas potrebni ljudi koji razumiju da se nacionalna bezbjednost ne brani samo na granici, već i u medijima, školama, univerzitetima, kulturi, digitalnom prostoru, institucijama i javnom mnjenju. Srbiji su potrebni stručnjaci koji znaju da prepoznaju hibridne operacije prije nego što njihove posljedice postanu vidljive. Srbiji su potrebni ljudi koji razumiju da se država ne ruši uvijek udarom spolja, već često postepenim slabljenjem iznutra.

Prof. dr Marko Parezanović je jedan od rijetkih srpskih stručnjaka koji je to razumio na vrijeme. Zbog toga njegova knjiga zaslužuje pažnju, njegovo iskustvo zaslužuje poštovanje, a njegov rad zaslužuje javnu afirmaciju. U vremenu kada su napadi na ljude koji su branili državu često dio šireg mehanizma diskreditacije, neophodno je jasno reći da Srbija ne smije da se odriče svojih najboljeg ljudi. Zato je ova knjiga važna. Zato je njen autor važan. I zato je srpska nacionalna budnost danas ne samo potreba, već uslov opstanka. Najveća snaga hibridnog rata nije u novcu, tehnologiji, medijima ili organizacijama koje se koriste kao njegovi instrumenti. Njegova najveća snaga leži u nesposobnosti ili nevoljnosti onih koji bi trebalo da brane državu da jasno imenuju aktere i procese koji se pred njihovim očima odvijaju. Hibridni rat počinje da pobjeđuje onog trenutka kada nosioci vlasti prestanu da govore istinu o prirodi sukoba u kome se nalaze. Upravo zato se čini da se suština savremene srpske krize ne nalazi u sukobu vlasti i opozicije, niti u sukobu različitih političkih programa. Što duže posmatramo strukturu političke moći u Srbiji, sve je jasnije da se ne radi o klasičnom ideološkom sukobu već o djelovanju različitih segmenata istog vrijednosnog i interesnog kruga. Jedna liberalna elita nalazi se unutar državnog aparata, druga unutar protestnih struktura, medija, nevladinog sektora i dijela akademske zajednice. Formalno djeluju kao protivnici, ali veoma često funkcionišu unutar istih ideoloških koordinata, istih mreža uticaja i istog pogleda na društvo i državu. Zato nije slučajno što se u Srbiji decenijama mijenjaju politički akteri, a suštinski politički i vrijednosni obrazac ostaje isti.

Srbija je, međutim, u svojoj suštini konzervativno društvo. Ogromna većina njenih građana živi u sistemu vrijednosti koji počiva na porodici, vjeri, tradiciji, nacionalnom identitetu i državnom interesu. Upravo zato najveći politički problem Srbije nije pitanje ko će pobijediti na sljedećim izborima, već da li će većinski narod konačno dobiti političku artikulaciju koja će zaista predstavljati njegove vrijednosti i interese.

Najveća pobjeda hibridnog djelovanja u Srbiji nije u tome što su stvoreni protesti, političke krize ili medijske kampanje. Najveća pobjeda leži u tome što mnogi unutar samog sistema vlasti nemaju hrabrosti da javno priznaju da dio državne strukture njihovih partijskih kolega, dio političke elite i široka mreža zapadno povezanih aktera u institucijama, medijima, nevladinom sektoru i akademskoj zajednici godinama djeluju u pravcu oblikovanja političkih procesa koji odgovaraju istom zapadnom ideološkom modelu. Dokle god se o tome bude govorilo šapatom, a ne jasno i otvoreno, dotle će prostor za hibridno djelovanje ostati široko otvoren i uspješan. Zato je možda najveća vrijednost knjige prof. dr Marka Parezanovića upravo u tome što nas podsjeća da se nacionalna bezbjednost ne brani samo na granicama države već i u sferi ideja, informacija, obrazovanja, kulture i javne svijesti. Narod koji ne razumije procese koji oblikuju njegovu stvarnost lako postaje objekat tuđih interesa. Narod koji razumije mehanizme djelovanja postaje sposoban da samostalno odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Zato borba za Srbiju nije pitanje smjene jedne elite drugom. To je pitanje da li će većinski narod konačno dobiti snagu, samopouzdanje i političku artikulaciju koja odražava njegov identitet i njegove interese. To nije kratkoročna politička akrobatika. To je dugoročna borba za ispravljanje dubokog strukturnog problema srpske politike. A svaka ozbiljna borba počinje istinom. Istinom o tome ko smo, šta branimo i protiv čega se zaista borimo. Neka Srbi budu u poslušanju Jamamota Cunetomoa: „Čak i ako izgleda izvjesno da ćeš izgubiti, uzvrati udarac.“