ČEKAJUĆI POVRATAK SULTANA: Borba dajidža za Bosnu i Ramu, rudnik novca

Izvjesno vrijeme u lokalnoj ramskoj javnosti plamti sukob hrvatskog naroda i dajidža. Ne ulazeći dublje u njegovu povijest, a ima je za „debelu“ knjigu, osvrnut ćemo se na posljednju eskalaciju, i pokazati kako iza svega, na žalost, stoji – novac.

Medijski obračun građanina (i vjernika) Ivana Filipovića sa dajidžama traje mjesecima. Narodskim jezikom i prostom logikom, Filipović naivno poziva dajidže da se bave svojim pozivom, a o hrvatskom narodu ako nemaju reći što lijepo – bolje šute.

Naravno, dajidže to nisu u stanju pa se obračunavaju s Filipovićem obraćajući mu se kao reprezentu hrvatskog naroda.

Prvi koji je Filipoviću počeo dijeliti lekcije je izvjesni, i u dajidžanskim krugovima nebitni Stjepan Lovrić. Kako se Lovrić izblamirao, u prepisku s Filipovićem ulazi sam Ivan Šarčević, vječni dajidžanski kandidat za mjesto Provincijala.

Ono što piše Šarčević prevazilazi okvire lokalnog ramskog „sukoba“. Šarčević ponovo ispoljava svoj prijezir prema hrvatskom narodu i Filipoviću kao njegovoj personifikaciji. Ne tako vulgarno kao Drago Bojić prema „intelektualcima“, ali ipak dovoljno jasno.

Šarčević u dva navrata govori o Hrvatima kao „Filipovićevom narodu“ što je jasan pokazatelj da se on ne osjeća dijelom hrvatskog naroda. To ne iskazuje nedvosmisleno jer bi time svaka rasprava brzo završila. Ne. On se i dalje metilja među Hrvate kako bi nastavio svoju političku misiju, o kojoj ćemo nešto kasnije.

Šarčević na početku svog teksta „Piromani laži, patvora i obmana“ napominje da se ne obraća Filipoviću osobno (što se jasno vidi i u naslovu) nego Onima koje Filipović predstavlja, onima koji su kao i on i sl.

Zbog toga svi oni koji se slažu s Filipovićem, i koji se ne slažu sa Šarčevićem, mogu smatrati da su uvrede iz teksta upućene njima. S obzirom da se slažem s Filipovićem, a ne slažem sa Šarčevićem, sve uvrede shvatio sam (i) kao adresirane meni i barem oko 85% do 90% hrvatskog naroda u BiH.

Odatle i ovaj tekst.

Šarčević o Filipoviću i filipovićima

Dakle, što teolog Šarčević poručuje!? Evo nekih od misli:

„Filipovićem kao čovjekom, njegovom poviješću i djelima neću se izravno baviti, jer ga ne poznajem niti on to zaslužuje…“

„Odgovaram, dakle, na Filipovićeve klevete širem soju ljudi koji se namnožio u našem društvu, posebno po internetskim mrežama…“

„To je soj opasnih neznalica koji imaju poteškoće s učenjem i koji žele “obratiti” društvo…“

Ljudi poput Filipovića zagađuju društveni prostor, svojim pisanjem huškaju na mržnju i pripremaju hajku…“

„…Filipovića i njegove sokolitelje … oklop sebeljubivosti, opsjednuće brigom za narod te medijska popularnost čine gluhim“

„Ova je zemlja, a i Rama u njoj, rudnik gluposti“

Iz ovih misli i riječi možemo zaključiti da vjernik Filipović nije vrijedan poznavati uzvišenog Šarčevića. Ipak, On će odgovoriti Filipoviću i širem soju koji se „namnožio“, valjda iz silne dobrote koju Filipovićev narod nikako da shvati. A kako i da shvati kad ih Šarčević naziva „sojem opasnih neznalica koje imaju poteškoće s učenjem“ i svojim pisanjem „zagađuju društveni prostor“. Pri tom, oni su sebeljubljivi i opsjednuti brigom za narod!

Kakva umotvorina Ivana Šarčevića. Iste ljude opužuje da su sebeljubljivi i opsjednuti brigom za narod!

Na kraju, Šarčević se obraća i svojim zemljacima i Ramljacima: Ova je zemlja, a i Rama u njoj, rudnik gluposti.

Eto vam sad Ramljaci.

O glupanima

Nakon što je filipoviće identificirao kao glupane, Šarčević si posebna truda daje obrazložiti što posebno misli pod tim terminom. Citirao je jednog drugog teologa, očigledno i samog razočaranog što ljudi nisu ovce koje ih slijede, pa ih opisuje kao glupane koji ih ne slijede:

“To što je glupan često tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe.”

Zbog ovakvog stava o glupanima, a po Šarčeviću Filipović to definitvino jest, nema smisla razgovarati s njima. Oni su đavolski zloupotrijebljeni. Šarčević nam daje signale tko ih je zaveo i zloupotrijebio. Tko drugi nego stožernik, Dragan Čović osobno.

Ta vječna dajidžanska opsesija.

Pare i samo pare

No, nakon što smo vidjeli da Ivan Filipović nije vrijedan polemike, nego je polemika „s njim“ pokrenuta samo kao đavolskim predstavnikom, otvara se pitanje zašto Šarčević uopće piše? Jasno nam je objasnio da se glupanima ne može pomoći jer oni imaju poteškoća s učenjem.

Protiv čega se Šarčević odista bori?

To nam je sam odgovorio u sljedećem pasusu:

„Uz ukazivanje na Filipovićeve klevete i laži sličnih potvoritelja da se ostrve na poštene, kao sjena ovo pisanje prati šutnja onih koji su odgovorni, ponajprije mislim na sadašnje ramske fratre na Šćitu te na franjevačke i crkvene poglavare koji godinama šute na ovakve i slične objede koje se iznose na pojedine franjevce, a koje nisu nimalo bezazlene.“

U tom grmu leži zec, kojeg je Ivan Filipović uspješno istjerao.

Naime, samostan Šćit od nedavno je oslobođen dajidžanske pošasti. To ne bi bilo problematično samo po sebi da ga Mato Topić, Tomislav Brković, Ivan Šarčević, Marinko Pejić (kao nasljednik Luke Markešića) i tko sve ne, nisu koristili kao bankomat.

Samostan Šćit godinama je služio za pokriće izvlačenja novca iz općine Prozor Rama. Jozo Ivančević kao načelnik, i osoba od posebnog značaja za dajidžansku sektu, nemilice je uplaćivao sredstva (i dalje uplaćuje) za navedene. Milijuni iz proračuna Prozor Rama su bez ikakvog pokrića išli za „samostan“.

Mato Topić kao bivši gvardijan samostana Šćit nastavio je praksu izvlačenja novca od općine i iz druge župe. I dalje prima petoznamenkaste uplate od Joze Ivančevića. Iste takve uplate primao je Šarčević dok je glumio Topića na Bistriku. Iste takve uplate i dan danas prima Marinko Pejić kao predsjednik HNV-a, sijela 20 staraca koji se sastaju svake četiri godine, a gdje je zamjenio još jednog ramskog dajidžu Luku Markešića.

Inače, lik i djelo Luke Markešića će ostati upamćeni po specifičnom mjestu ukopa.

Zanimljivo, dolaskom nove uprave samostana Šćit koju Šarčević proziva zbog nereagiranja na građanina Filipovića, općina Prozor Rama smanjuje godišnje uplate s milijun na nula.

Zlatna koka sa Šćita

Gubitak Šćita kao zlatne dajidžanske koke zacijelo je dobro poremetilo ekipu koja je trošila novac na „hodočašća“ i osobne luksuze, ali sve će biti u redu sve dok je Jozo Ivančević na čelu općine. Da bi on opstao na čelu općine, dajidže se moraju dodatno politički aktivirati.

Ali politika je njihova slaba strana.

Umjesto da se kao Franjo Topić priklone SDA gdje im je svima zajedno mjesto, oni daju podršku strankama sa hrvatskim predznakom. Iako takve stranke vjerojatno dobiju neku financijsku injekciju od dajidža, sama njihova podrška u političkom smislu biva fatalna.

Propale su tako sve političke opcije koje su podržavali, od NHI, Lijanovića, Živka Budimira pa do HDZ 1990.

Zanimljiva je priča oko podrške Živku Budimiru.

Iako mu se prvi pokušao uzvizdovićiti Luka Brković, Živko Budimir se sam opredjelio za dajidžansku struju. Naravno, podršku je morao platiti sa 50.000 KM. Novac je formalno dodijelio Janjičarskom kampu Nedžarići gdje su ga primili Mile Babić i Petar Jeleč.

Koliko mu se podrška dajidža isplatila, vidjeli smo na rezultatima izbora 2014. gdje je Živko Budimir nestao s lica zemlje. A Mile Babić je novac utrošio prikladno – mladi dajidžanski janjičari su pripremili kazališnu predstavu „Sultan i njegov fratar“. Da ne bude zabune kome žele služiti i pripadati.

Ahdnama nekad i sad

Tu dolazimo do Ahdname.

Ivan Filipović naziva dajidže i „ahdnamašima“. Ivan Šarčević u svom drugom tekstu daje bespotrebnu lekciju iz povijesti što je Ahdnama bila, namjerno zapostavljajući ono što ga Filipović provocira – Što je Ahdnama danas!?

A Ahdnama danas u organizaciji „društva bosansko-turskog prijateljstva Bosfor“ je klasično muslimansko dovište u selu Pobrđe Milodraž kod Kiseljaka. Među stotinjak muslimana-klanjača uvijek se nađe i neki dajidža, Marko Oršolić, Luka Markešić, Mirko Majdandžić, Mato Zovkić… I dok muslimani slave sami sebe i svoju toleranciju, dajidže drže političke govore objašnjavajući zbunjenim hanumama kako su „uz njih a protiv djelitelja Bosne“.

To je Ahdnama danas. A oni koji ne vide ništa proturječno u tome su ahdnamaši.

Povratak sultana

Politički očaj dajidža, želja da budu bliski vlastodršcima i da imaju vječni izvor prihoda čini ovu skupinu posebno opasnom. Ne za narod, jer s njim su se davno rastali – nego za proračune. Danas općinski, a sutra, ako bude kakve nove Platforme, i za federalni, državni… svejedno.

Zbog toga dajidže igraju ziheraški – računajući da će Bosnom prije ili poslije opet upravljati muslimani, oni čekaju Povratak sultana, njemu se klanjaju.

Na njihovu žalost, vlast još uvijek bira (i) hrvatski narod, isti onaj kojeg oni nazivaju glupanima.

Zbog toga i tako panični nasrtaji na Filipovića i filipoviće, jer kako će dajidže sultanu na oči bez stada. Povratak sultana im se čini sve bliži a njihovo stado sve dalje.

Dnevnik.ba

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*