KIKI-RIKI, 20 godina koje su pojele tajkunske vjeverice

Eto, obilježismo i 20 godina od referenduma koji nas je još više podijelio nego približio jedne drugima. I po čemu ćemo pamtiti ovaj 21. maj? Da li po Rikiju i koncertima, po premijerovom prijemu u „Vinogradu“ ili po „kiki-rikiju“ (u prevodu – novcu) koji smo za te događaje izdvojili? Pominju se milioni eura, i to u trenucima kada smo penzionerima povećali penzije za 1 euro i 70 centi, kada nemamo da podignemo plate, kada djecu liječimo SMS porukama...

Ne znam, prosudite sami da li je sve moglo proći mnogo skromnije ili smo htjeli, a možda i bili natjerani, da napravimo glamur. Vjerovatno svi znate onu narodnu izreku „Svakog čuda za tri dana“ ili onu drugu „Tresla se gora, rodio se miš“. Da li će tako biti i sa ovim danima koji su ostali iza nas, oko kojih se, već po našim navikama, digla velika euforija?

I sad, kada je sve prošlo, ostaće otvoreno pitanje – a šta smo to obilježavali? Obilježavanje 20 godina naših podjela koje su, manje-više, ostale iste. Nijesu se promijenili ni stavovi onih koji su na tom referendumskom izjašnjavanju zaokružili „DA“ ili „NE“. Ono što je interesantno jeste da se i jedni i drugi sada slažu u jednom – nijesu ostvarena nadanja i želje.

One se nijesu ni mogle ostvariti kada pristup, kako kažu, obnavljanju „nezavisnosti“ nije bio iskren, da Crna Gora krene putem te nezavisnosti, već je, manje-više, 20 godina kasnije još zavisnija nego što je bila. U ovih 20 godina i dalje smo na istom putu ka Evropskoj uniji, mada to više nije ona Unija koja je tada bila.

Da li forsiranjem tog našeg puta sada želimo da zaboravimo šta smo propustili u ovih 20 godina koje su, rekao bih, pojele tajkunske vjeverice? Jer, za ovih 20 godina naši tajkuni samo su ojačali – pojeli su i rasprodali državu koju su navodno htjeli da obnove, usreće njene stanovnike i učine ih bogatijima i srećnijima.

To obećanje dato prije 20 godina nijesu ispunili ni oni koji su tada slavili, ni oni koji su ih naslijedili prije šest godina, dakle svi oni koji su se našli one noći u „Vinogradu“, nekada ne samo regionalnog već i evropskog giganta u proizvodnji vina. I to su tajkunske vjeverice poharale, kao i sve privredne subjekte koje smo imali, a nije ih bilo malo.

Te noći u „Vinogradu“ svi su se lijepo obukli, zauzeli pobjedničke poze i osmijehe, pa nijesmo znali ko je pobjednik, a ko gubitnik. Interesantno bi bilo znati ko je kreator te večeri, ko je pravio protokol i liste zvanica? Ko je htio da okupi na jednom mjestu i one „za“ i one „protiv“, da pokaže kako smo mi zemlja prepuna demokratije i nezavisnosti?

Kada bismo to znali, vidjeli bismo koliko smo „(ne)zavisni“ i koliko smo bili (ne)zavisni tog 21. maja 2006. godine, kao i onog 30. avgusta 2020. godine, kada je navodno došlo do promjena i kada je neko drugi, umjesto onih koji su glasali, sastavljao novu vlast.

Gledajući to vinogradarsko veče, običan čovjek mogao je samo da vidi raskoš toaleta i smokinga koji su daleko od njegove, narodne kupovne moći, iako nam stalno ponavljaju kako živimo bolje.

Neke slike, posebno one iz „Vinograda“, ostaće da se prepričavaju i vrte po mrežama. Ko je sve bio, a ko nije, i da li je svima tamo bilo mjesto, posebno nakon „navodnih“ promjena onog 30. avgusta. Po slikama iz „Vinograda“ reklo bi se da tih promjena nije ni bilo ili nam neko nije dao da do njih dođe, a tobože smo nezavisni i samostalni.

Kod onih 185.000 koji su prije 20 godina zaokružili „NE“, kao i kod onih čijim su glasovima izabrani sadašnji premijer i predsjednik države, ostaće dilema o prisustvu predsjednika Skupštine Andrije Mandića tom skupu. Mislim da je njemu, po protokolu, tamo bilo mjesto jer je ipak drugi čovjek vlasti.

Mnogi su ga po mrežama kritikovali kada su ga vidjeli u društvu Mila Đukanovića, Markovića, Krivokapića, Miraša i drugih, jer ih je bilo mnogo više nego onih tridesetoavgustovskih pobjednika. Mislim da je Andrija ipak mudro razmislio i nije dozvolio da upadne u zamku koju mu je neko, izgleda, vješto namjestio. Možda se mnogi neće složiti sa mnom, ali rukovanjem i slikanjem zatvorio je usta mnogim „patriotama“ koji su jedva čekali da ga razapnu kao protivnika države koja juri kroz maglu ka EU.

Nekako u sjeni te slike ostaće i slika srdačnog susreta ekspertskog dvojca Profesorove vlade i tvoraca Evrope sad, koji su, maltene za javnost, na ratnoj nozi. Oku kamere nije mogla da pobjegne njihova srdačnost, a posebno ne prvih dama. Naš narod bi rekao: „Prva ljubav zaborava nema“.

Kad sam već spomenuo predsjednika, ne mogu da se ne otmem utisku kako je zaboravio da orden ili priznanje, pa makar i plaketu, dodijeli najodgovornijem za ono „DA“ prije 20 godina – Milu Đukanoviću, koji je vješto preuzeo ili otkupio ideju Slavka Perovića, prvog zagovornika odvajanja Crne Gore od Srbije, poslavši ga zajedno sa Rankom Krivokapićem u prijevremenu političku penziju.

Mislim da je Milo ipak zaslužio da dobije to prvo priznanje, i to iz ruku čovjeka koga je narod izabrao za njegovog nasljednika. Ali možda to neko ko nas vodi više od 20 godina zna bolje, a kako reče Matija Bećković u svom „Putu za nigdje“, na simpozijumu o putu preko Lješnja ili Mrtvice – najbolji je put onaj koji Amerika odluči.

Eto, znao je to veliki pjesnik i akademik koga je „njegova“ Crna Gora jednog trenutka proglasila personom non grata, njega koga mnogi porede sa Njegošem.

Nažalost, mnogi među nama nijesu znali da čitaju ni Njegoša ni Matiju, pa smo tako postali (ne)zavisni.

Perica Đaković