BONĐORNO, BONŽUR I GUDBAJ

Nekada su se velike sile sastajale da rješavaju svjetske krize. Danas se sastaju kako bi se na nož posvađale ko će biti novi visoki predstavnik. Poslije tri decenije eksperimenta nazvanog Bosna i Hercegovina PIK se našao pred istorijskim dvodnevnim izazovom da odluči hoće li neki novi upravnik protektorata uz kaficu govoriti bonđorno ili bonžur.

No, sjednica Savjeta za implementaciju mira poznatijeg kao PIK završila se bez implementacije bilo čega osim međunarodne blamaže. Uspjeli su da urade ono što je do sada uglavnom ovdašnjoj opoziciji polazilo za rukom, posvađali su se sami sa sobom. Ukratko Amerika pošto poto hoće Talijana, a Evropljani hoće Francuza. Jedni bi "bonđrono", drugi bi "bonžur".

Da stvar bude zanimljivija, usred tog diplomatkskog natezanja iz američke ambasade stiglo je u najmanju ruku vrlo neobično saopštenje. Kažu Amerikanci da ih neodlučnost PIK-a prisiljava da preispitaju svoju ulogu u međunarodnom prisustvu u BiH. Čućete vi još. Trideset godina upravljaju procesima, trideset godina postavljaju pravila, smjenjuju, biraju, tumače, nameću i nadgledaju i sada su od‌jednom šokirani što se ne mogu dogovoriti sami sa sobom.

Nekada je sve bilo vrlo jednostavno. Veliki sjednu, dogovore se, pošalju nam paket odluka sa uputstvom zašto je to za nas dobro. Danas to više nije tako. Danas ni oni ne mogu da se dogovore ko će nam objašnjavati šta je najbolje za naše dobro. Zato je saopštenje američke ambasade u prevodu na srpski otprilike: dogovorite se ili mi odosmo. Nije to baš mala stvar kada najveća sila počne da prijeti odlaskom iz projekta koji je sama gradila trideset godina.

U međuvremenu Denis Bećirović koji se još oporavlja od ledenog tuša koji mu je nekidan pred Antoniom Kostom priredila Željka Cvijanović. po Tivtu je „vijao“ Makrona da mu objasni koliko je važno da OHR ostane i da se tamo pozdravljaju sa BONŽUR. Prelijepa slika, gotovo romantična. Makron i Bećirović na Jadranu seire o sudbini BiH sve sa pogledom na Bokokotorski zaliv.

A,Francuzi sasvim slučajno imaju svog kandidata za visokog predstavnika .

Za to vrijemem Južna interkonkecija i dalje čeka kao spomenik političkoj nesposobnosti. Sto puta smo već čuli koliko je hitna i strateška. Toliko je hitna da je već stigla da ostari čekajući. A, mi i dalje na nivou produžnog kabla. Zato se Amerima žuri, jer ako se ovako nastavi gasovod Južna interkonekcija će prije dobiti status kulturno istorijskog naslijeđa, nego građevinsku dozvolu.

Dok se PIKovci svađaju da li će novi tutor govoriti talijanski ili francuski, u Tivtu se domunđavaju o sudbini OHR-a Milorad Dodik je opet pa opet bio u Rusiji. I dalje je u gasu a i bome i o gasu.

Možda je ova svađa Amerike i Evrope zapravo najbolja stvar koja se dogodila u posljednjih nekoliko godina. Prvi put su posvađani oni koji su godinama glumili da imaju rješenja za naše svađe. I ispalo je da nemaju. Osim svojih interesa. Zato odgovor nije ni u bonđornu ni u bonžuru, nego u jednom jednostavnom, pristojnom i konačnom GUDBAJ.

Jer ako se Amerika i Evropa ne mogu dogovoriti ko će biti visoki predstavnik došlo je vrijeme da ga ni ne bude. I da ostanemo sami sa svojim problemima pa da ih rješavamo jer oni koji su ih trideset godina nadgledali nisu ih riješili već dodatno komplikovali.

Zato bi trebalo ozbiljno razmotriti najbolju ideju od svih. Da ne dođe ni Talijan, ni Francuz, ni bilo ko drugi. Da nakon svih ovih godina konačno prestanemo da biramo guvernere protektorata i izaberemo ono što je najvažnije, odgovorne političare. Jer ako se već najveće sile svijeta ne mogu dogovoriti ko će upravljati BiH, možda ne treba ni da pokušavaju. Bonđorno je očito problem, bonžur još veći.

Najbolje je ipak ono treće. GUDBAJ.

Pa onda: pomaže Bog i sve ispočetka.